(Govor Vlade Gotovca pred majkama iz Bedema ljubavi na Krešimirovom trgu u zagrebu, 30. kolovoza 1991. godine)

Ja vas volim i ja se s vama ponosim! I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti, ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt.

Jer davno već u ovom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže: »U navaj se umiralo od srama«. Mi Hrvati, kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav, mi bi umirali od srama. Ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi!

Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam. Jer ovaj tko tuđu djecu ubija nema djece, jer ovaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke, jer ovaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!

Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Stojimo ovdje, dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred »Hrvatskim radišom«, sazidanim da bi se školovali hrvatski đaci i sirotinja. Da bi Hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Evrope. A tko je u njoj sada? Ostaci komunizma! Ubojice hrvatskog naroda!

Ovdje imaju obraza da, zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. Pa mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada drugo ništa nisu ni imali!

Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače, vaše je! Vi to plaćate, vi još za to radite, vi za to stradate! Oni će, kažu, ukrasti, a pitam tu gospodu, gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina? Gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti? Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati, jer ništa od toga ni nemaju!

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavle!

Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh i usuđuju se ubijati one koji im to daju? Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire i kad je pogriješio!

Moj kolega je rekao: »Uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći ne!« Ostat će i hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, s tisućama pera da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas? Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snaći. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo! I napokon, vi majke, i vi žene koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Evropi održan, vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva!

I zato sam počeo s tim da vas volim, i zato sam počeo s tim da radije s vama umrem, nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude, i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas!

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i ovu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružje imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Živjeli!