Ja sam reformator. Ja točno znam što treba. Ispekla sam zanat i to, igrom slučaja, u najvišoj državnoj politici i to u najpovjesnije vrijeme, a to je prvih deset godina stvaranja i obrane zemlje. Znam i savladala sam i unutarnju politiku i vanjsku. Mislim da boljeg eksperta od mene za hrvatsko-srpske odnose u zemlji nema, za normalizaciju života nema boljeg o mene. Imam kvalitetu, imama iskustva, ali imam i političku petlju. Ja se ne bih bojala izaći pred građane i raspisati referendum, recimo o hrvatsko-slovenskim odnosima.

Nitko od kandidata nema iskustva u državnoj politici. To je moja prednost, ističe nezavisna kandidatkinja za predsjednicu države Vesna Škare Ožbolt. Iza nje je, uostalom, 19 godina bavljenja politikom, put koji ju je vodio od najbliže suradnice prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, do ministrice pravosuđa u Vladi Ive Sanadera. Sanader ju je doduše i smijenio, no s obzirom na često spominjanje u raznim kampanjama, ne čudi što je razgovor započeo baš tom temom.

– Definitivno je licemjerno spominjanje Sanadera i od Nadana Vidoševića i od Dragana Primorca. Dok im je Sanader bio dio političkog života, nisu se usudili progovoriti ni jednu riječ, a sada grade karijeru napadajući ga. I onda to moram kazati ja koja sam Sanaderu rekla što ga ide kad je bio u najvećoj moći.

Da ste predsjednica države, što biste zapravo učinili sa Sanaderom? Činjenica je da smo ga vrlo ležerno pustili da »otplovi«?

– Moje je mišljenje da priča sa Sanaderom još nije ispričana do kraja. U posljednje vrijeme često citiram Marxa, nekako mi je legao s onom izrekom kako je nakon revolucije potrebno vrijeme da sazriju uvjeti. Tako i u ovoj zemlji moraju očigledno sazreti uvjeti. To sam najbolje osjetila na svojoj koži. Shvatila sam, naime, da uvijek idem ispred svog vremana. Ali, sve što sam ikad rekla u politici, ostvarilo se. Svi su veliki vizionari bili neshvaćeni u svoje vrijeme.

besmisleno kopanje po prošlosti

Ovo se i ne čini najboljom propagandom. Tko zna hoće li narod ovaj put prepoznati to vizionarstvo?

– Ja sam reformator. Ja točno znam što treba. Ispekla sam zanat i to, igrom slučaja, u najvišoj državnoj politici i to u najpovjesnije vrijeme, a to je prvih deset godina stvaranja i obrane zemlje. Znam i savladala sam i unutarnju politiku i vanjsku. Mislim da boljeg eksperta od mene za hrvatsko-srpske odnose u zemlji nema, za normalizaciju života nema boljeg o mene. Imam kvalitetu, imama iskustva, ali imam i političku petlju. Ja se ne bih bojala izaći pred građane i raspisati referendum, recimo o hrvatsko-slovenskim odnosima.

Kao svoj prvi predsjednički potez navodite snažnu regionalizaciju i decentralizaciju.

– Znam, znam, to nisu ovlasti predsjednika države.

Ali, nisu ni pretjerano atraktivne teme za kampanju!?

– Nisu, ali su nužnost. Pa ne može se više funkcionirati s 21 županijom, s 540 općina, s ne znam koliko gradova. Preko 50 posto tih općina ne može samostalno funkcionirati i mora ih se dotirati. Možemo imati 21 županiju, ali one moraju biti okupljene u regiju, moraju naći zajedničke programe, odrediti ekonomska i gospodarska sidrišta i kroz to izvlačiti novce iz pretpristupnih fondova, ako se mislimo ozbiljno igrati s ulaskom u Europu.

Takvi planovi traže izvanrednu suradnju s premijerkom Jadrankom Kosor.

– Suradnje mora biti! Pa neću ja biti predsjednica koja će se svađati s Vladom ili sa Saborom. Ali ću jednako tako ukazivati na mnogo što. Stvari u nas idu u dobrom pravcu, ali nema onog nužnog entuzijazma i poleta. Vratila sam se prije koji dan iz Njemačke. Tamo je kriza trajala manje od pola godine, a mi sve dublje tonemo. Zašto? Jer, nemamo hrabrosti odrezati tamo gdje treba.

Često spominjete zajedništvo. I slogan vam je »zajedno možemo sve«. Tko nas je ili što uopće razjedinio?

– Za mene su potpuno besmislene teme koje otvara i sadašnji predsjednik republike. Koga još može zabavljati kopanje po prošlosti i kakve koristi ima moje dijete od toga. Sve je to gubljenje vremena. Može li se prošlost promijeniti!? Ne može! Možemo li pomiriti kosti!? Ne možemo i ne trebamo!

vrijeme populizma prošlo

Spada li u taj koncept zajedništva i vaša nakana da, postanete li predsjednica, odmah okupite tim stručnjaka koji bi trebali donijeti strategiju razvoja za 25 godina unaprijed? Hoćete li to učiniti?

– Hoću! I ne dira me uopće tko je kakva politička opcija, je li netko ljevičar ili desničar. To me ne zanima, samo me zanima kakav je uspjeh postigao u svojoj karijeri i može li pridonijeti općem cilju.

Imamo li mi takve ljude, na koge uopće ciljate?

– Imamo ih mnogo koje treba okupiti. Znanstvenik Ivan Đikić, primjerice, ne želi doći jer je bio posvađen s Primorcem i Ministarstvom znanosti. Konačno, imamo i četiri multimilijardera čija imena Hrvatska upoće ne zna, baš kao i 400 multimilijunaša.

Tko su multimilijarderi?

– Neću reći. Neka se sami detektiraju kad ih budem pozvala. Bitno je to da oni u inozemstvu zapošljavaju više od 300.000 ljudi.

Kazali ste kako predsjednik mora otvarati važne teme. Na kakve teme birači na terenu ponajbolje reagiraju?

– Uglavnom na nove ideje i konstruktivnost. Ne reagiraju dobro ni na svađe, ni na destrukciju, jer im je toga očito previše.

Znači, vi ne igrate na populizam?

– Ne. Mislim da nas je populizam i doveo u ovo stanje u kojem jesmo i da je vrijeme populizma prošlo. Vrijeme je za zaokret.

Treba li nam za zaokret i drukčiji parlament?

– Treba. Ovo je sada već lagano talog taloga, ostatak ostataka. A zašto? Zato što ovaj postojeći izborni model ne stvara novu kvalitetu, već gura postojeću, a ta se već potrošila. Kroz ove famozne liste ne može doći do izražaja kvaliteta zastupnika. Ja postojeći broj zastupnika ne bih mijenjala, ali bih ih podijelila na dva doma. Ostavila bih zastupnički dom, ali bismo pola od sto zastupnika birali izravno. Drugi dom bi bio dom regija, gdje bi po deset zastupnika iz svake regije raspravljalo isključivo o temama važnim za regiju. A tu bi bila i dijaspora čiji bi se predstavnici birali iz mjesta gdje žive, a ne iz Zagreba.

titova, tuđmanova i moja politika

Kakav biste vanjskopolitički smjer zauzeli? Uz koga je Hrvatskoj vezati se, uz SAD, Rusiju, regiju?

– Treba se vezati uz svakog pomalo. To je bila Titova politika, i Tuđmanova, a mislim da bi to trebala biti i moja politika. Jednostavno imati sa svima dobre odnose i ne robovati nekim predrasudama. Mi smo u takvoj poziciji jer od dobrih odnosa sa svima možemo napraviti čudo, a od svađe sa svima možemo napraviti samo štetu.

Ankete vam, međutim, nisu nimalo sklone?

– Nisu mi sklone jer me u ankete ne stavljaju. Uglavnom me nema u popisu anketiranih zato što ne dajem novce, a ne dajem ih ni medijima i to je nešto zbog čega vjerojatno plaćam cijenu. Samo, moje iskustvo kaže da ni do sada mediji nisu birali predsjednika koliko god su se trudili, niti su ankete utjecale na konačan izbor.

Je li vam netko od kandidata tko vam je bar koliko-toliko po svoji stavovima blizak?

– Od ove ekipe nitko. Imate tu ljude koji bježe od svojih pozicija da bi se uhljebili na predsjedničku poziciju. Imate one koji su govorili da je Hrvatska nastala na zločinu, pa danas hoće biti predsjednici te iste drževe. Imate one koji iz čistog avanturizma ulaze u utrku, a imate i onih koji bi jedino htjeli pokazati da nešto predstavljaju. To meni sve djeluje smiješno.

Kampanja je do sada poprilično pristojna. Bojite li se da bi mogli krenuti i udarci ispod pojasa?

– Neka krenu. Svatko od nas ima svoj trenutak istine. A ja na trenutak istine mogu. Bez problema.

Kažete, sve vam je draži Marxov nauk. Možda se u Marxovom opusu krije i poruka konkurenciji i biračima?

– Poruka je, recimo, jedanaesta teza o Feuerbachu. Svi filozofi su tumačili svijet, a radilo se o tome da svijet treba mijenjati. E pa, svi predsjednički kandidati tumače Hrvatsku, a radi se o tome da Hrvatsku treba mijenjati!