Skupina “bosanskih” Hrvata, sirotana koji ne znaju kamo bi sa sobom, Andrića je pretvorila u kultnu osobu svoje nevoljne paradigme i vjeruje da će mješavina “bosanstva” sorosevskim upljuvkom postati novom pijemonteškom jezgrom jugoslavenstva kao političkoga i duhovnoga prostora. Koješta! Kad je, smočena upljuvkom, razderana krpa mogla igrati ulogu kristala i kristaliziranja?!
Andrić, govoreći o Matošu, na jednom mjestu kaže da je očekivao kako će mu sa Zapada sunce granuti, a nama da otuda sunce nikada granulo nije. Andriću nije smetao Matošev nacionalni naboj koji je brizgao iz svakoga njegova retka, ali mu je zasmetao što je granjivanje sunca očekivao sa zapadne strane. To je ono što sam jednom već citirao, jer i tada i sada smatram da prema zapadnoj strani treba biti oprezan.
Kaže mi jedan svećenik: “Ne plašite se ove halabuke, vjernici će opet glasati za vas. Ali se pred njima morate na koljena spustiti i znati nauk: nema oproštenja bez priznanja pogreške; nema priznanja grijeha bez kajanja. Za ono što ste i nehotice pogriješili, pokajte se; ono što ste dobro učinili, priznat će vam se. I ponovo ćete biti podržani.” “Kako vi to znate?”, pitam ga. “Ispovijedam li ja ljude ili ne ispovijedam? Jedna mi je žena ispovjedila da je psovala vlast i da se kaje za to. Kaže, morala je psovati, teško joj je, a opet se kaje, naši su, mi smo ih izabrali, i ne mogu sve odjednom.”
Zar nije bolje da Hrvatska bude uz generala Gotovinu i da trpi koliko trpjeti mora, nego da ga prepusti samom sebi i tako postane trajni talac presude koja će mu u Haagu biti izrečena. Jer, ako ništa drugo, koja će se budala sutra žrtvovati u obrani Hrvatske, ako smo dopustili drugima da njene branitelje vežu konjima za repove?
Onaj kamen u Slunju, veličine odbojnika uz rub makadamske ceste ili miljokaza na rimskim putovima, onu mesinganu pločicu i onaj križić na tom kamenu, ljevičarski su hajkaši, preko dostupnog im tiska, pretvoriti u obelisk veći od onog pred crkvom svetog Petra u Rimu.
Ako je George Orwell u jeku najvećeg uspona komunizma, kad se činilo sigurnim da će planet Zemlja pocrvenjeti, mogao napisati “Životinjsku farmu”, zašto ja, ubogi pripovjedač uboga naroda, ne bih napisao “Puža” u trenutku kad se čini sigurnim da ćemo, primjenom metoda helicikulture, biti pretvoreni u puzavce?
Ja sam po mojoj želji i Tuđmanovoj volji bio na usluzi njegovoj stranci dok smo radili isti posao. Kad je posao kako-tako završen, Tuđman otišao tamo kamo ćemo svi otići, procijenio sam da nikome više ne trebam biti na usluzi.
Da biste se u to vrijeme, kad Tito vlada kao što je vladao Sulejman Veličanstveni, bavili Titovim načinom vladanja, nije bilo drugog načina nego da se dohvatite Sulejmana. Okušat ću ja i druge načine, primjerice u «Okviru za mržnju», ali tek kad Tita ne bude živa, a njegov se obezglavljeni režim «Tito i nakon Tita» počeo raspadati. I tada sam imao priliku vidjeti koliko je to tvrdo i rizično. Lavež pasa, oštenjenih u štenari iste kuje, prati me do današnjeg dana.
Aralica Ivan u Večernjem listu 2004
Pišući “Ambru” i “Fukaru” ja sam branio svoj duševni mir. Da sam odšutio sve ono što je išlo na dušu pokojnog Predsjednika, sam sebe ne bih mogao pogledati u ogledalu.
Aralica Ivan književnik, u Večernjem listu 2003
Proizvođači “lijeve fraze”, makulatura i njen podmladak, prigovaraju mi političku prevrtljivost. Da sam bio lijevi, pa desni, čak i ekstremno lijevi i ekstremno desni. Međutim, ja sâm svoju politiku, sa svim usponima i padovima, doživljavam kao kontinuitet komu, kad bih ga morao imenovati, ne bih znao naći stručno ime zbog brojnih meandara, što ih je diktiralo vrijeme, kroz koje je matica toga kontinuiteta morala proći.
Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.
