Ostvarenje povijesnog sna nacionalne države i više od toga, velika pobjeda u Domovinskom ratu izborena u zajedništvu svih hrvatskih građana i zaboravu starih rana i suprotnosti trebalo bi biti temelj promišljanja i građenja hrvatske budućnosti, trebalo bi otvarati putove hrabrosti i nade. No, ta nada, pa i hrabrost, kao da su se većim dijelom izgubile teško objašnjivim prihvaćanjem svojevrsne kolektivne krivnje zbog pojedinačnih ratnih zločina koji su se dogodili u Domovinskom ratu, što ne bi smjelo umanjiti njegovu povijesnu veličinu niti utjecati na to da se osjećaj nacionalnog ponosa zamijeni stidom.
Ono što je, kao američki nacionalni patriotizam, jedna od temeljnih postavki lijevog američkog predsjedničkog kandidata u Hrvatskoj bi bilo shvaćeno kao desni nacionalizam. Zašto u Hrvatskoj, napose unutar njenih društvenih i političkih elita, ne postoji dovoljan stupanj hrabrosti da se slobodno izrazi osjećaj hrvatskog domoljublja ili, ako se nekom tako više sviđa, patriotizma?
Činjenica je da je odjek Bushova posjeta, a napose njegova govora na Markovu trgu, u hrvatskoj javnosti izbrisao sve dvojbe o članstvu u NATO-u (o tome svjedoči broj potpisa prikupljenih za raspisivanje referenduma). Da ništa nije tako uspješno kao uspjeh, pokazuje osjećaj nacionalnog ponosa velikog broja hrvatskih građana jer, nakon dugo vremena, gotovo kao u one slavne dane Domovinskog rata, Hrvatska predstavlja nešto na svjetskoj političkoj pozornici.
Mislim da stigmatiziranje desnice kao nečega samo po sebi primitivnog i zlog u nas proizlazi iz činjenice da se dioba lijevo-desno, za razliku od Francuske, Njemačke, Austrije i drugih država, čini prije svega prema kriteriju odnosa prema nacionalnom. Pojednostavljeno rečeno, svatko tko je izraženije hrvatski orijentiran, a napose ako je još i na bilo koji način surađivao s Tuđmanom, a ne odriče se toga, desničar je bez obzira na druge sastavnice njegova svjetonazora.
Referendum o pitanju treba li Hrvatska ući u NATO je održan na izborima 25. studenoga. Rezultat je poznat. Nedvojben je zaključak da su se građani Hrvatske plebiscitarno opredijelili za ulazak Hrvatske u NATO. Netko može reći, ako je to tako, zašto se to ne bi potvrdilo i na pravom referendumu. Zato što je referendum "opasna" igra u kojoj igrače "ništa ne može iznenaditi osim iznenađenja". Što ako na referendum, koji bi se održao za desetak mjeseci, zbog vala poskupljenja, inflacije ili nečeg trećeg izađe samo 40 posto birača, ili većina birača, zbog istih razloga, iako je za NATO, glasuje protiv?
Sokol Smiljko profesor ustavnog prava, u Večernjem listu 2007
Kad su de Gaulleu prigovarali da kao predsjednik Republike ima prevelike ovlasti, on je odgovorio: "Nije me francuski narod neposredno birao da bih otvarao izložbe krizantema". No, predsjednik u čistom parlamentarnom sustavu, radi upravo to - otvara izložbe krizantema.
Predsjednikova ustavnopravna inicijativa za dopunu članka 135. Ustava RH jasno je mišljena kao zabrana udruživanja sa Srbijom odnosno Jugoslavijom, bilo posredno ili neposredno, na bilo koji način. U tom je smislu oznaka južnoslavenskog ili balkanskog saveza. Dakle, dapače, takva zabrana ne bi smjerala zabrani državnog povezivanja s Federacijom BiH.
Osobno mi je zadovoljstvo što je upravo naš mješoviti način izbora, koji su kod nas neki pravnici i "politolozi" primili gotovo s podsmijehom, očito saživio i u drugim državama poput Rusije.
Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.
