 |
| Nema zapisa |
Novinaru izvjestitelju teško je biti potpuno neutralan, objektivan i hladne glave kada se dogodi teško objašnjivi zločin poput onoga nedavnog u Parizu. Normalno je da odmah nakon takvoga događaja čovjek reagira emotivno, a profesionalni novinar je također čovjek. Kao čovjek može osjećati gnjev, nevjericu, nemoć, tugu, suosjećanje i strah – isto kao i svi ostali normalni ljudi. Međutim, razlika između običnog čovjeka i novinara ipak mora postojati. Kada ne bi postojala onda ne bi bilo novinara, odnosno svi bi bili „novinari“. Razlika mora postojati i kad su žrtve takvoga strašnog zločina kolege iz medija. Pored uobičajenih važnih pitanja tko, što, gdje, kada i kako, novinar mora postaviti i ono najvažnije šesto pitanje – zašto? Zašto su neka ljudska bića odlučila uzeti u ruke automatsko oružje i ubijati druga ljudska bića u središtu Pariza, grada koji je jedan od simbola ljudske civilizacije i kulture? Zašto su ta bića odlučila smrču svojih žrtava kazniti njihove roditelje, braću i sestre, žene ili muževe, prijatelje, kolege, znance, Pariz, Francusku, Europu i cijeli civilizirani svijet? To pitanje novinar u samome početku nema kome uputiti osim sebi – ne da bi sam odgovorio na njega nego u svrhu postavljanja smjernica za svoje analitičke i istraživačke radnje, koje bi trebale uslijediti. Odmah nakon terorističkoga čina u fokusu razmišljanja su žrtve. Tko su žrtve? Što su žrtve učinile da bi ih netko poslao u smrt? Gdje se je taj brutalni čin dogodio? Kada i kako se je dogodio? Zašto su baš oni postali žrtvama? Sve su to pitanja koja novinar postavlja sebi i nekim relevantnim sugovornicima. Međutim, novinar mora ista pitanja postavljati i o počiniteljima neshvatljivog brutalnog čina. Najteže ali i najvažnije novinarsko pitanje glasi: Jesu li počinitelji također žrtve? To je, naravno, u ovakvim situacijama nezahvalno pitanje ali ga novinar analitičar mora postaviti. U skladu s naukom o žrtvi, odnosno viktimologiji, postoji velika vjerojatnost da su počinitelji također žrtve nekakvih društvenih ili socijalnih poremećaja, odnosno radikalnih vjerskih indoktrinacija. Je li netko ili nešto, negdje, nekada i nekako utjecao na svijest i mentalno stanje tih bića da bi se na kraju ona ukazala kao brutalne ubojice? Pored stručnjaka za terorizam, geopolitiku, sociologiju i psihologiju dobar novinar će nastojati razgovarati o tome i s drugim relevantnim stručnjacima – posebice s viktimolozima. Mi u Hrvatskoj imamo jednoga od najpoznatijih svjetskih viktimologa. Profesor Zvonimir Šeparović bio je dugi niz godina čelnim čovjekom Svjetskoga viktimološkog društva i utemeljitelj Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. Upoznao sam gospodina Šeparovića davnih osamdeseti godina kada je kao gost-profesor predavao viktimologiju u glavnome australskom gradu na Canberra College of Advanced Education te povremeno posjećivao iseljeničke zajednice u Sydneyu. Tada sam se, kao televizijski novinar, prvi put sreo s viktimologijom. Sjećam se da sam, među ostalim, profesoru Šeparoviću postavio hipotetsko pitanje: „Ako neki Petar ubije nekog Pavla onda je Pavle neupitno žrtva ali je li moguće da je i počinitelj Petar također žrtva?“ Odgovorio je: „Naravno da je moguće“ i potom stručno elaborirao viktimološki pristup fenomenu žrtve. Novinari ne mogu rješavati probleme nastale pojavom terorizma ali mogu i moraju pomoći da se utvrde izvori i uzročnici zla, koji su tijekom nekakvog procesa u nekom vremenu i prostoru pretvarali i formirali lako ranjiva ljudska bića u vjerske fanatike, teroriste, ubojice i na kraju žrtve. Kuran ne poziva vjernike da uzmu u ruke vatreno oružje i ubijaju nevine ljude ali netko je uvjerio poveći broj mladih vjernika da „ljudi koje treba ubiti nisu nevini“ i da se zato valja „žrtvovati“ – čak i život dati. Tko ili što stoji iza najubojitijeg oružja, a to je pranje mozga? Gdje, kada i kako se događa individualna ili kolektivna indoktrinacija i pretvaranje ljudskog bića u ubojicu i žrtvu? Zašto se to događa, odnosno što je sve prethodilo tim i takvim događanjima? Je li načelno kriva interpretacija multikulturalizma s jedne, naivna imigracijska politika s druge, naopako tumačenje slobode medija s treće i socijalni poremećaji u recesiji s četvrte strane? Danas znamo da u mnogim zemljama koje su nekada kolonizirale svijet, odnosno u njihovim velikim gradovima, zbog potpuno pogrešnog tumačenja multikulturalizma, takozvani „dobročinitelji“ u stvari nameću multinacionalizam, a slijedom toga u određenom razdoblju i prostoru dolazi do getoizacije. Stvaraju se posebni kvartovi s posebnim nacionalnim, kulturnim i vjerskim obilježjima, koji više nisu sposobni za interakciju i integraciju, odnosno za multikulturalizam. U tim enklavama razvijaju se brojne nadzemne i podzemne aktivnosti – mimo temeljnoga kršćanskog društva, koje je ionako pod silovitim udarom svojih „dobročiniteljskih“ udruga i pojedinaca. Posebice je ugrožena zapadna katolička civilizacija, koja uključuje cijeli rimokatolički, anglikanski i protestantski svijet. Jesu li neprijatelji zapadne civilizacije samo „perači mozgova“ u getoiziranim imigrantskim enklavama ili dio krivice pripada i „dobročiniteljima“, koji često nemaju pojma što čine? To je teško i nezahvalno pitanje ali profesionalni novinari ga moraju postavljati ako žele učinkovito i objektivno odrađivati svoj posao. U javnim raspravama o medijima često se mogu čuti vapaji o novinarskoj slobodi, koja od nikoga ne bi smjela biti ugrožena. Međutim, rijetko se u tim raspravama čuju vapaji o novinarskoj odgovornosti, koja je jednako važna. Novinarska odgovornost jedan je od glavnih čimbenika održivosti zdravoga društva, razvitka države i mira na užem i širem geopolitičkom prostoru. U tom kontekstu, novinari, urednici i vlasnici medija dužni su sebi postaviti dva hipotetska pitanja:
Ovakva neugodna pitanja novinari ne smiju izbjegavati. Moraju se osjećati odgovornima za sigurnost i budućnost društva u kojemu rade. U suprotnom, netko bi mogao pomisliti da uživaju u izvještavanju o terorizmu, a slijedom toga i u razgovorima sa svim stručnjacima za tu problematiku – osim s viktimolozima. |
|||
