savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1011&drugarski-zadnji-pozdrav-zoranu-malenici=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1011&drugarski-zadnji-pozdrav-zoranu-malenici=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1011&drugarski-zadnji-pozdrav-zoranu-malenici=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1011&drugarski-zadnji-pozdrav-zoranu-malenici=

Nema zapisa

 

Steći prijatelja nije lako, istomišljenika i sličnomišljenika također. Sklon sam razmišljanju da se najbolji prijatelji steknu u djetinjstvu i mladosti, poslije je to sve teže – negdje nakon 25 stičemo dobre kolege znance, suradnike, stranačke  drugare, dobre (ili loše) susjede. Čak i ljubavi, one koje se pamte,  dogode se u mladosti… Poslije uglavnom zavolimo pse, mačke, kanarince, ribice u akvariju…mada, iznimno, moguća su i kasnije u životu iskrena prijateljstva, pa i ljubavi.

    Inventura prijateljica i prijatelja, ona temeljita,  počinje kada zagledavamo u osmrtnice u dnevnim novinama ili čitamo nekrologe o onima koje smo susretali u životu, bili s njima  više ili manje povezani.  Jedna židovska mudrost kaže da nam u sjećanju – najboljem- ostaju oni s kojima smo se radovali u zajedničkim akcijama,  kojima smo dodavali svoj udjel. Ili su oni dodavali nama svoj udjel, htijući ZAJEDNO promijeniti, poboljšati ovaj nesavršeni svijet. Zoran Malenica (65), politolog i sociolog , umirovljeni viši predavač Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, umro je  u Splitu (gdje je i rođen 18. kolovoza 1949) od posljedica moždanog udara. „Hrvatska sociološka i javna scena time gubi osebujnu ličnost i stručnjaka koji je posvetio svoj životni rad problemima hrvatskoga političkog društva, na primjer društvenom fenomenu religije, zatim raslojavanju hrvatskog društva nakon promjene režima prije četvrt stoljeća, a unutar toga osobito sve težem problemu siromaštva, koje je Malenica vidio kao hrvatsku socijalnu rak ranu“ piše, pored ostalog, Inoslav Bešker, u nekrologu  u Jutarnjem listu 28. siječnja, napisanog na temelju  „neintenzivnoga ali prijaznog druženja“. Za asistenta na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Splitu izabran je 1975, te je na njoj ostao do umirovljenja potkraj prošle godine.

 Dodajem  nekoliko napomena ovom korektnom zapisu Ine Beškera.

TADA TA VIJEST KOJA POČINJE S „NAŽALOST“

  Ovako pomalo usamljenički, nakon mjesec dana intenzivne djelatnosti, vezano za projekt „Auschwitz, 70 godina poslije“ rekapituliram učinjeno i neučinjeno, i baš u vezi sada pokojnog Zorana osjećam grižnju savjesti. Od gostovanja Žarka Puhovskog želim ga obavijestiti kako je prošao Žarkov nastup u Gradskoj knjižnici u mojoj varoši na temu Drugog svjetskog rata, Holokausta i tolerancije. I tako, odgađam to iz dana u dan, od 19. siječnja 2015. I tada ta vijest, nažalost! Naime, znali smo s vremena na vrijeme razmijeniti mišljenja o nekoj temi: Zoran mi je zadnje poslao tekstove na temu sukoba Ukrajine i Rusije, zatim drugi tekst na temu potencijala OraHa, odnosno stanja u hrvatskom višestranačju. Ono što me na neki način fascinira u svim tim komunikacijama je frapantna sličnost stavova i mišljenja o nekim političko-politološko-filozofsko-sociološkim temama i evo, zamalo 42 godine nakon završetka studija na Fakultetu političkih nauka; mada smo svi mi izraziti individulaci, postoji neka tajna veza.

    Nisam sklon vjerovati u neke kohezijske, moćne intelektualne grupe, zajedničke idejne i ideološke platforme, značajnu ulogu intelektualaca u politici, tim više što se prijateljski krugovi često oblikuju a da osobe nemaju zajedničke socijalno - političko - intelektualne miljee, kulturološke i druge poputbine, neke snažne poveznice iliti  zajedničku, pa ni sličnu sudbinu. Da li su to bili profesori i njihovi asistenti koji su nas povezivali, slična literatura, mediji, svakodnevni interesi, nije lako dijagnosticirati. Znam(o), u trenutku vijesti koje  počinju s NAŽALOST da smo se razumjeli sa malo iskazanih riječi.

   Do 1991. zamalo da nije bilo Zoranove posjete Zagrebu, a da se nismo susreli i razmjenili mišljenja „o aktualnom političkom trenutku“. Imao je izrazitu socijalnu empatiju za siromašne, slojevi „poniženih i uvrijeđenih“ zanimali su ga puno više nego tajkunski, slojevi pseudoelite, bio je jedan od rijetkih koji je pomno pratio socijalno raslojavanje i javno ukazivao  na tamnu stranu brutalnog hrvatskog kapitalizma.

 Ono što nas je zanimalo u studentsko vrijeme  - kako pomiriti socijalno (klasno) i  nacionalno - pretočio je u knjige te  pedesetak znanstvenih i stručnih članaka, a i mediji  su nalazili u njemu kompetentnog sugovornika na socijalno-sociološke  teme.  "Ogledi o hrvatskom društvu", Zoranova studija objavljena 2007. jedna je od najboljih njegovih knjiga.

Iza njega su ostali brojni intervjui i preko njih je također pokušao  svojevrsno političko osvještavanje upozoravajući na svu pogubnost materijalnog, ali i duhovnog siromaštva.

PROLJEĆARI I REZERVIRANI SPRAM HRVATSKOG PROLJEĆA

    Nije tajna da smo kao grupa kritična prema hrvatskom proljeću na Fakultetu 1971.  doživjeli napade, da su nas  „hrvtski sveučilištarci“ pojednostavljeno svrstavali u unitariste, da ne razumijemo da sve devize idu u Beograd i da su grudi majčice Hrvatske bez mlijeka…Organizirali smo i potpisivanje peticije u Studentskom centru ukazujući na socijalnu neravnotežu u tadašnjem jugoslavenskom društvu, na akutna pitanja studentske prehrane i  stanovanja studenata odnosno manjak studentskih mjesta u domovima. Ne nalazim baš puno zapisa da  je studentski pokret 1971. imao svoje proljećare, ali i nas koji baš i nismo bučili o Hrvatskoj u UN, niti smo smatrali da su Hrvatski Srbi, i Srbi općenito ključni neprijatelji … Obnašao je dužnost predsjednika Saveza studenata na Fakultetu, a poslije je, nakon  „pada“ vođa hrvatskih sveučilištaraca  Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička preuzeo je negdje 1972. vođenje Saveza studenata Zagreba i pomagao da se osnuje uredništvo Studentskog lista i ovaj nastavi sa izlaženjem. Moja persona bila je urednik rubrike „društvo“ da bi brzo bio premješten za urednika „vanjske politike“ (danas ne mogu vjerovati da sam razglabao na temu kome oduzeti kuće u vrijeme rasprava o ispitivanju porijekla imovine!?), a sam Zoran Malenica objavio je članak koji je bio polemika ni manje ni više nego sa – Milkom Planinc… Morao je podnijeti ostavku, uredništvo Studentskog lista, na čelu sa Mirkom Banjeglavom je razjureno, Zoran Malenica isključen iz Saveza komunista… Ali, i prije toga imali smo kao grupa sličnomišljenika peripetija sa fakultetskim listom, sjećam se Zoran Malenica našao se pred sudom u ime organizacije Saveza studenta  na fakultetu, uz optužbu da smo objavili prijevod odlomka iz knjige američkog autora, knjige koja je nosila naslov „Budućnost malih naroda“, dio koji je sa engleskog preveo prijatelj M.K. Stariji i iskusniji kolega Žarko Puhovski govorio nam je BEZ PANIKE, bit će to sudski ukor, i tako je i bilo…  Jako bih volio znati imali itko sačuvan taj fakultetski listić koji je Zorana i nas suradnike doveo pred sud, kao što bih volio znati, evo nakon zanimljivog dokumentarnog filma o  generalu, književniku i direktoru Radija i Zagrebačke televizije do 1971.- Ivanu Šiblu - zašto se misli da je u nas povijest počela 1991. godine kada je život bujao i do 1991. sa svim svojim zabludama, ali i značajnim dosezima, pa čak i svojevrsnom pluralizmu?

    A iz tih vremena burnih sedamdesetih pamtim Zorana Malenicu kao časnog mladog čovjeka, osebujnog, ozbiljnog koji je izlazio pred studente, na zborovima, s kojim sam putovao do Moskve (apsolventsko putovanje), do Nizozemske (putovanje grupe studenata zagrebačkog sveučilišta), do Beograda u Karavani prijateljstva…

BEZ RETUŠIRANJA

    Ono što mi je posebno simpatično u IN MEMORIAM Zoranu, Bešker nije pokušao retuširati biografiju Zorana Malenice, kao što su to činili (i još čine) neki  danas zadrti nacionalisti, znajući da na to ne bi pristao ni - Zoran Malenica. Vjerojatno da je htio Zoran Malenica je mogao napraviti i političku karijeru, vjerojatno u SDP-eu, ali opet vrlo vjerojatno onda ne bi smio nositi slobodarski duh nekadašnje Poljičke republike, trebao bi pljunuti u lice istinskoj socijaldemokraciji i sam sebi koji je znao da društvo koje nema zadovoljno radništvo i koliko-toliko pravednu raspodjelu društvenih dobara nema sjajnu budućnost, možda nema uopće neku budućnost, već otklizava u jeftini populizam s primjesama puzajućeg fašizma.

    Dojma sam da Zoran Malenica  nije bio dovoljno iskorišten, jer je svojim znanjem, iskustvom i političkim stavovima mogao više utjecati na razvoj hrvatskog društva nakon 1991. Ljudi neskloni kompromisima, dostojanstveni i ponosni,  možda za neke tek splitski dišpeti, našli su se ne svojom krivnjom ipak na sporednim kolosjecima u  bespućima hrvatske zbiljnosti.

    Ne i najvažnije, Zoran Malenica  pokazao je životom, radom… skromnošću do povremenog asketizma, njegovanjem dijaloga, britkim analizama…  da se može biti i osviješteni Hrvat, socijalno osjetljiv i popularan među studentima Pravnog fakulteta, mada ponekad i u sporu sa njima.

     Nisam mu se javio kada sam namjeravao i  kada se radi o prijateljima, onda se ne odlaže javljanje, nego se to čini odmah i sada. Njegova supruga i dvije kćeri to će mi, nadam se, oprostiti.

   Na gradskom groblju Lovrinac, u Splitu poklopili su u četvrtak  mog prijatelja grumeni dalmatinske, hrvatske zemlje.

   Drugarski, zadnji pozdrav Zoranu  Malenici!

 

(Virovitica, 30.01. 2015.)

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


19.03.1984  Odobašić Danijel
19.03.1971  Boras Mandić Marko
19.03.1971  Krmpotić Goran
19.03.1969  Krnić Josip
19.03.1961  Špančić Damir
19.03.1960  Rešetar Damir
19.03.1960  Roštan Mladen
19.03.1958  Kozlica Ivan
19.03.1954  Šuman Vjera
19.03.1924  Rušec Josip