Danas, na petnaesti dan mjeseca veljače, godine Gospodnje dvije tisuće i petnaeste, dogodio se je svečani čin povijesnoga kontinuiteta hrvatske državnosti na ovim našim europskim prostorima. Malo mjesto Grobnik, što je vavik bilo daleko od svih balkanskih i jugoslavenskih prostora, darovalo nam je prvu u povijesti Predsjednicu Republike Hrvatske. Želim vjerovati da je inauguracijom Kolinde Grabar Kitarović završilo razdoblje kratkoga ali, za kontinuitet hrvatske države, opasnoga vrludanja po prekodrinskoj geopolitičkoj močvari. To, u povijesnome kontekstu, kratkotrajno vrludanje u krivome smjeru ostvarilo je podjelu hrvatskih državljana na ANTI-fašiste i ANTI-komuniste, ANTI-Europejce i ANTI-Jugoslavene, ANTI-Hrvate i ANTI-Srbe te druge skupine i pokrete s predznakom ANTI. Nova Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, hrabro je stala na čelo nacionalnoga pokreta za jedinstvo svih državljana – pokreta koji je ZA hrvatski državotvorni kontinuitet i identitet, ZA preustroj svih državnih sustava, ZA razvitak i održivost gospodarstva, ZA euroatlantske i međuhrvatske integracije te ZA ostanak mladih u Domovini te ZA brži povratak i useljavanje Hrvata.

Kada je nova Predsjednica Republike Hrvatske rekla da su „svi hrvatski državljani Hrvati“, u Beogradu je Predsjednik Republike Srbije bio pao u afan. Vjerojatno je osjetio da dolazi kraj onima što još sanjaju mitološki san o „Velikoj Srbiji“. Međutim, nije naš problem što je afanao prekodrinski vožd, koji nije mogao doći na inauguraciju, nego to što većina hrvatskih medija nije uopće shvatila važnost te izjave Kolinde Grabar Kitarović, a da bi od nje mogla napraviti vijest dana.

Svi državljani Austrije su Austrijanci. Svi državljani Belgije su Belgijanci. Svi državljani Francuske su Francuzi…. Zašto? Zato što državljanima tih zemalja, kao i državljanima drugih civiliziranih, demokratskih i razvijenih nacija na svijetu, tako nalaže logika i zdrava pamet. Tko je nama kriv što smo, u velikom postotku, krivo obrazovani, odnosno što još nasjedamo na propali „jugoslvenski“ i uvijek prisutni „velikosrpski“ mitološki pristup nacionalnom pitanju. Tko nam je kriv što smo, kao pravi mazohisti, naše hrvatske državljane različitih etničkih podrijetla, čak i one integrirane koji to nisu tražili, pretvorili u nacije – nacije u naciji, odnosno što ne znamo prepoznati razliku između multikulturalizma i multinacionalizma. Doduše, nisu to ni neki drugi u Europi znali ali danas znaju – tijekom posljednjih nekoliko godina brzo su naučili da je razlika ogromna.

Novoizabrana Predsjednica RH potpuno je u pravu kada kaže da su svi državljani Hrvatske Hrvati. Kolinda Grabar Kitarović je tu istinu izgovorila javno, s lakoćom i bez kompleksa. Potpuno je u pravu i Ruža Tomašić koja je nazvala „strancima“ sve one koji, u ime vjernosti prema nekoj drugoj državi, rade protiv Hrvatske. U razvijenome, civiliziranome i demokratskome svijetu, gdje su dvije dame dugi niz godina radile i/ili živjele, to nije i ne može biti sporno. Zato tako govore bez ikakvoga kompleksa.

Velikosrpska politika, koja je uvijek vrlo aktivna na „ovim našim prostorima“, ne samo zbog velikog broja krivo obrazovanih, nego i zbog vrlo naivne politike nekih naših čelnih ljudi, zadržala je timbar štetnoga kontinuiteta – čak i nakon što je Europska unija došla na istočnu granicu Hrvatske, a mi to gutamo i šutimo. Kada je Predsjednik Republike Srbije i četnički vojvoda Nikolić bezobrazno reagirao na izjavu novoizabrane Predsjednice Republike Hrvatske, svi su naši lideri ostali gluhonijemi. Ostavili su dojam, domaćoj i inozemnoj javnosti, da se slažu s takvom velikosrpskom reakcijom iz Beograda. Nije im smetalo što neki hrvatski državljani smatraju državnog poglavara u Beogradu, svojim jedinim predsjednikom. Ne smeta tim našim čelnicima ni činjenica što su u Beogradu na vlasti oni što pripadaju mitološkoj politici, koja je unazadila i uneredila i Hrvatsku, i Bosnu i Hercegovinu i samu Srbiju, koje su, za sve zemlje istočne Europe, bile bogati zapad – sve do velikosrpske agresije.

U svim razvijenim, civiliziranim i demokratskim državama, pa tako i u Hrvatskoj, svi državljani imaju pravo pripadati raznim etničkim, vjerskim i kulturnim skupinama. Multikulturne države potiču čuvanje različitih kulturnih običaja, tradicija i jezika. Čuli smo nekidan da su u finalu američkoga nogometnog prvenstva treneri obaju finalista ponosno potvrdili da imaju hrvatsko etničko podrijetlo. Međutim, službeno i formalno, kao državljani Sjedinjenih američkih država, oni su Amerikanci – ponosni Amerikanci. Slavni američki treneri, kao i svi ostali strani državljani hrvatskoga etničkog podrijetla iz SAD-a, Australije, Kanade, Novog Zelanda, Čilea i t. d., mogu formalno ispuniti zahtjev za naše državljanstvo i tako postati dvojni državljani. Međutim, tim činom njihovo izvorno državljanstvo i vjernost državi rođenja niti se umanjuje niti prestaje. Vjerojatno se to može reći i za ljude srpskoga etničkog podrijetla, u svakoj zemlji na svijetu – osim u Hrvatskoj. Dakle, diljem cijele Europe i svijeta državljani srpskoga podrijetla većinom su potpuno odani i vjerni državama u kojima su rođeni – osim kad im je država rođenja Hrvatska. Iznimkama svaka čast – ima ih ali Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović želi da ne budu u manjini nego u velikoj većini.

U Hrvatskome saboru sjede mnogi hrvatski državljani koji pripadaju nekom drugom etničkom miljeu ali među njima, za sada, nema onih koji svojim govorom ili djelom zagovaraju nekakvu Veliku Češku, Veliku Slovačku, Veliku Bosnu i Hercegovinu, Veliku Mađarsku ili Veliku Italiju – za sada ima samo onih koji svojim ponašanjem ostavljaju dojam da san o Velikoj Srbiji živi vječno. Mi ostali to naivno trpimo, gutamo i šutimo. Srpska politika u Beogradu (i Zagrebu) ostaje ista, a neki među nama čak zagovaraju bezuvjetni ulazak Srbije u Europsku uniju – ne odvojeno i samostalno, nego kao sastavni dio apsurdnoga „regiona“ – u koji bi se Hrvatska zbog toga trebala vratiti!?

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović ima velike ovlasti i nadam se da će ih sve iskoristiti, baš onako kako je to nagovijestila u svojoj izbornoj kampanji. Danas nam je dala do znanja da će biti veliki radnik za ugled Hrvatske u svijetu i dobrobit svih državljana, koji bezuvjetno vole svoju hrvatsku državu – neovisno o svome etničkom podrijetlu. Dala je svima do znanja da Hrvatska nije „balkanska regija“, odnosno da je ovo Europska unija, koja ima svoje jasne civilizacijske i demokratske standarde ponašanja. Primjena tih standarda jedan je od naših temeljnih nacionalnih interesa. Sada je na svim hrvatskim državljanima, neovisno o podrijetlu, da se pridruže Predsjednici RH. Takav bi trebao biti i nacionalni interes Srbije i srpskih lidera. Nažalost, danas tome nije tako. Dojam je da su oni, s onu stranu granice Europske unije, još čvršće prigrlili velikosrpsku mitologiju.

Nedavna presuda Međunarodnoga suda pravde oslobodila je Srbiju od genocida ali je jasno i zauvijek zacementirala činjenicu da je Srbija izvršila brutalnu agresiju na Hrvatsku i tako prouzročila ogromne ljudske tragedije i materijalne štete. Iz presude je također jasno da Hrvatska ni u jednome trenutku nije izvršila napad, a kamoli agresiju, na Srbiju. Te činjenice su i do sada bile dio naše povijesti ali nakon presude one su postale dijelom svjetske historije. Za očekivati je da će Predsjednica RH biti na čelu mimohoda koji će diljem svijeta promovirati te temeljne činjenice iz presude – da se tragedija nikad ne zaboravi, odnosno da se ne bi ponovila, kako to Židovi znaju reći.

Službena Srbija, nažalost, presudu ne želi priznati. Potpuno je krivo tumači. Ona se i dalje drži svoje mitološke priče da su Srbi samo sudjelovali u „građanskome ratu“. Drugim riječima, branili su i branit će, od Vukovara do Dubrovnika, „svoju zemlju“ – „Veliku Srbiju“. Osnovali su i sud, koji je navodno nadležan za cijeli teritorij takve mitološke države. Zato ne žele uplakanim hrvatskim majkama reći gdje su masovne grobnice, u kojima su zakopali njihove najmilije. Naravno, ima među srpskim političarima i onih koji će, po potrebi, vješto glumiti pomirljivost. Zato su, u zadnji čas, u Beogradu odlučili da će na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović doći srpski premijer Aleksandar Vučić. Takvi, kao što je Vučić, igraju na hrvatsku i europsku naivnost – oni traju, za razliku od Miloševića i ostalih koji su samo nakratko vozili velikosrpski vlak. To je ono što je važno da Europska unija, a to znači Hrvatska, potpuno shvati da bi organizirala kakvu-takvu obranu od perfidne agresije velikosrpske mitološke politike.

Aleksandar Vučić je, naravno, dobrodošao u Zagrebu. Zasjenio je nazočnost nekih predsjednika država na inauguraciji prve u povijesti Predsjednice Republike Hrvatske. Iako samo premijer, bio je glavna atrakcija za „glavne“ hrvatske medije i kvazi novinare – iako ni milimetar nije odstupio od srpske teze da su za rat i krvoproliće „na ovim našim prostorima“ svi „podjednako krivi“ i da tu i takvu prošlost svi moramo „što prije zaboraviti“. Zato je, nažalost, jedina mogućnost za Hrvatsku da se ukopa i naoruža s jasnim standardnim načelima Europske unije – posebice kada ih sama unija „slučajno“ smetne s uma. Hrvatska ovaj put i od sada ne smije biti naivna, kao što je bila bezbroj puta u svoj burnoj povijesti.

Hrvatska mora pomoći Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i, naravno, Srbiji da zadovolje sve uvjete za članstvo u Europskoj uniji. Međutim, Srbi moraju najprije iskreno priznati, sebi i svijetu, da su bili agresori na Hrvatsku i da se zauvijek odriču velikosrpske mitologije. Hrvatska, a to znači Europska unija, ne smije popustiti glede uvjeta za pristup Srbije – pa makar naša međa Europske unije beskonačno ostala ucrtana na Drini. Ne mogu i ne želim vjerovati da bi takvu beskonačnost granice na Drini prihvatila većina državljana Srbije.