Ne postoji na ovome svijetu idealni politički sustav – nikada nije postojao i nikada neće postojati. U najjednostavnijem načinu vrednovanja, političke sustave se može svrstati u dvije velike skupine – totalitarnu i demokratsku. Totalitarni sustavi su nanijeli čovječanstvu toliko zla da je pravo čudo što još uvijek postoje ali, nažalost, oni mutiraju i traju. Najgore je to što se te mutacije često događaju i u društvima za koja smo do jučer mislili da su cijepljena i potpuno izliječena od totalitarizama. Znam da će to zvučati apsurdno ali jedan od uzročnika tih mutacija često su umjetno i silom stvoreni viškovi demokratičnosti.  

Ovih se dana u Hrvatskoj javnosti opet intenzivno filozofira o demokraciji. Ljudi se trude obraditi stara tumačenja toga fenomena te ih nadopuniti nekakvim novim razmišljanjima. Vrte se oni u začaranom krugu i na kraju se vračaju na početak – u staru Grčku, koja by the way nema nikakve sveze s današnjim Grcima. Potpuno krivo tumačenje demokracije u današnjoj Grčkoj dovelo je tu lijepu i silnim kulturnim blagom bogatu mediteransku zemlju u stanje kaosa. Najgore je to što većina Grka danas ne shvaća da je demokracija stanje što nastaje kao rezultat učinkovitog truda i rada, a ne samo filozofsko-mitološkog sanjarenja. Grčki cvrčak teško shvaća da njemački mrav ne želi više dijeliti plodove cjelogodišnjeg truda jer će ugroziti svoju egzistenciju, a slijedom toga i demokratski sustav u svome okolišu. Demokracija također ima granice tolerancije i izdržljivosti.

Na globalnoj razini, pa tako i u Hrvatskoj, sve je više onih koji su razočarani demokracijom. Tome je tako zato što su krivo obrazovani ljudi prvo idealizirali demokraciju, a onda pogrešno interpretirali i primijenili načela za koja su mislili da su demokratska. Sve je manje onih koji shvaćaju da demokracija košta. Istodobno, raste broj kvazi filozofa koji tvrde da demokracija umire, odnosno da je već mrtva. Ima i onih koji demokraciju pogrešno izjednačavaju s anarhijom. Oni demokraciju vide kao Himalaju, a anarhiju kao njen najviši vrh Mont Everest.

Diljem demokratiziranoga svijeta, a posebice u novopečenim postkomunističkim demokracijama, došlo je do pretjerane birokratizacije svih sustava. U političkim sustavima kolo vode politolozi, pravnici i makroekonomisti. Politolozi često smišljaju i nude nove birokratizirane projekte i programe, bez pravih studija izvedivosti, a u tome im pomažu drugi politolozi zaposleni u medijima. Potom projekte i programe preuzimaju pravnici. Oni za njih pišu nove neprovedive zakone, dok ih drugi pravnici interpretiraju i provode kroz učmale birokratizirane sustave. Nižu se bolne i skupe pogreške, koje otvaraju vrata korupciji, a to onda godinama i desetljećima obrađuje treća skupina pravnika u učmalome pravosuđu. Sve to skupa potkopava ekonomsko i socijalno stanje u društvu, a slijedom toga i demokraciju. Tada na pozornicu izlaze takozvane nevladine udruge kao samozvane spasiteljice ugrožene demokracije ali njihova stvarna uloga često postaje oružje u rukama lijevih antinacionalnih radikala i anarhista. Slijede ekonomske krize, recesije i/ili depresije – idealna stanja za pasivne promatrače i analitičare negativnih trendova, koji sebe zovu makroekonomistima. Zadnji čin tragedije sastoji se od proglasa da je demokracija mrtva i najave da slijedi revolucija koja će donijeti povratak nekakvoga totalitarnog sustava.

Demokracija nije mrtva ali je ugrožena agresijom brojnih čimbenika, koji je krivo interpretiraju i zlorabe. Da je demokracija mrtva, čovječanstvo toga ne bi bilo svjesno – čovječanstva ne bi bilo. Drugim riječima, bez demokracije ljudski život, kakvim ga mi zamišljamo, ne bi postojao na ovoj planeti. Nema idealnoga političkog sustava, a to znači da ni demokracija nije idealna. Ona je jedina na pragu idealnoga stanja ali nikada neće moći napraviti taj dodatni korak naprijed. Tome je tako zato što nema idealnih ljudskih bića. Slijedom toga, svi su politički sustavi, pa tako i demokracija, diktature. Međutim, razlika između totalitarnih sustava vlasti i demokracije je ogromna. Svaki totalitarni režim je diktatura manjine, a demokracija je diktatura većine. Neki među nama u Hrvatskoj tu činjenicu ne mogu ili ne žele razumjeti, odnosno prihvatiti.  Oni tako postaju najveći neprijatelji demokracije. Kada bi se nastavili sadašnji trendovi postavljanja važnosti i utjecaja brojnih manjinskih interesnih skupina iznad interesa većine, onda bi se demokracija na kraju pretvorila u najgoru vrstu totalitarnoga režima. Dakle, dobro je da demokracija ima svoje granice preko kojih se ne smije preći. Dobro je što je demokracija također diktatura.