savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1019&pocetak-memoarske-knjige=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1019&pocetak-memoarske-knjige=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1019&pocetak-memoarske-knjige=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1019&pocetak-memoarske-knjige=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=3069&ivo-josipovic

Josipović Ivo
Datum:
11.08.2015
Slika autor/izvor:
youtube
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Godine 1911. veliki Bela Bartok napisao je jednu od svojih, a i općenito,  najizvođenijih klavirskih skladbi – Allegro barbaro. Nedugu, ali vrlo slavnu skladbu možete pronaći na YouTubeu u izvedbama koje jako variraju u trajanju, od onih koje se približavaju četriri minute, umjerene izvedbe samog Bartoka od oko tri minute, pa do brilijantne, dvoipominutne izvedbe još jednog slavnog glazbenika – Mađara, pijanista Zoltana Kocisza.

Sigurno se pitate zašto sam baš nastov te skladbe odabrao kao moto kolumne koju ću pisati na ovom portalu. Čitatelji Jutarnjeg lista možda su zamijetili moj tekst (donosimo ga niže, op. ur.) u kojemu opisujem kako sam, kao predsjednik države, susretao mnoge važne ljude i bio na događajima koji su određivali naš život. I gotovo uvijek, ljudi i događaji izazivali su kod mene, glazbenika na privremenom radu u politici, zvučne asocijacije.

Preporučio sam čitanje tog teksta, kao što preporučujem i čitanje ove kolumne, uz slušanje glazbe na YouTubeu. Ljude i događaje povezivao sam s glazbenim djelima.

Rekoh, imam ambiciju napisati memoare koji će dati sliku pet godina moga mandata kroz poveznicu glazbe, ljudi i događaja. Ovu kolumnu, nakon teksta u Jutarnjem, smatram početkom rada na toj knjizi.

Rekoh, imam ambiciju napisati memoare koji će dati sliku pet godina moga mandata kroz poveznicu glazbe, ljudi i događaja. Ovu kolumnu, nakon teksta u Jutarnjem, smatram početkom rada na toj knjizi. Zato je logično da i samu kolumnu povežem s glazbom. Ali, zašto baš Bartokov Allegro Barbaro?

Zato je logično da i samu kolumnu povežem s glazbom. Ali, zašto baš Bartokov Allegro Barbaro? U ovoj ću kolumni pisati o ljudima i događajima, povezivati ih s glazbom, za mene najemotivnijom, ali i najapstraktnijom umjetnošću. Za one koji glazbu manje poznaju termin ”allegero“ uobičajena je oznaka za tempo, brzinu izvođenja, uzeta iz talijanskog jezika i znači uputu da se svira brzo.

Dodatak ”barbaro“ govori o karakteru glazbe, potrebi da se svira brzo, ali i ”barbarski“. Što to ”barbarski“ znači za svakog glazbenika, možemo samo pretpostaviti; vjerojatno očekujemo oštar, nesuptilan ton, snažne naglaske, dinamičke kontraste, robusnost, povećanu glasnoću zvuka…

Uz to, Bartok je tu svoju slavnu skladbu napisao koristeći dva oprečna glazbena predloška. Jedan je bila mađarska narodna melodija pentatonske naravi, dominantno cjelotonskih pomaka. Drugi je i kulturološi i melodijski potpuno oprečna melodija rumunjskog folklora kromatske naravi.

Političkom terminologijom – multikulturalnost i pluralizam. Različitosti, nekada u skladu, nekada u sukobljavanju.

I konačno, sam naslov nudi asocijacije. “Allegro“ podsjeća na dinamičnost tranzicijskog hrvatskog društva, ali i globalnog, svjetskog poretka, a ”barbaro“, nažalost, prečesto je vrlo prikladan naziv za društvene i međuljudske odnose koji vladaju.

I još nešto. Bartok je skladbu godinama svirao a da je nije zapisao i izdao.  Skladba je svirana godinama prije nego što je 1918. zapisana i izdana u konačnoj, danas standardnoj verziji.

Dodatak ”barbaro“ govori o karakteru glazbe, potrebi da se svira brzo, ali i ”barbarski“. Što to ”barbarski“ znači za svakog glazbenika, možemo samo pretpostaviti, vjerojatno očekujemo oštar, nesuptilan ton, snažne naglaske, dinamičke kontraste, robustnost, povećanu glasnoću zvuka…

Tako se i naše društvo, politika, gospodarstvo, ljudi… mijenjaju poput verzija Bartokove skladbe, s tom razlikom da nikad neće postići definitivnu ”verziju“. U tome je ljepota, inspiracija, ali i strah i neizvjesnost politike i društva.

*****

(Donosimo spomenuti tekst Ive Josipovića iz Jutarnjeg lista).

Pet godina predsjedničkog mandata bilo je najburnije razdoblje moga života. Razdoblje napornog rada, ponosa, brige, uspjeha i neuspjeha, tisuće susreta s takozvanim malim a zapravo velikim ljudima, okrunjenim glavama, moćnicima i onima koje je društvo stavilo na samu marginu.

Mojih pet godina na Pantovčaku bilo je sve samo ne život u kuli bjelokosnoj.  Živeći u sjaju i bijedi politike i društva, taj sam sjaj, a i bijedu, osjetio na svojoj koži. I naučio sam puno.

Glazbenik u meni povezao je stečeno znanje, ljude i događaje glazbom, glazbenim asocijacijama koje su poveznice. S vama, dragi čitatelji, želim ovdje podijeliti dio brojnih asocijacija koje ću, nadam se, jednog dana sve opisati u kakvoj memoarskoj knjizi.

Zapravo, najbolje bi bilo da upalite računalo, odete na YOUTUBE, i dok čitate svaku od ovih malih epizoda, pronađete i poslušate glazbu koju Vam preporučam.

 Ne spavaj mala moja muzika dok svira hit je Bijelog dugmeta iz moje mladosti.

Poučan je za svakog političara ako ga, kao mene, podsjeća da nikako ne smijemo propustiti važne događaje i reagirati na njih jasnim političkim stavovima. Ako to propustimo, šteta može biti nemjerljiva.

Ne spavaj, političaru, dok se oko tebe događaju važne stvari, da parafraziram. Jesam li ikada prespavao? Sigurno jesam. Ali, dužničku krizu građana nisam. A dužnička kriza, s ovrhama koje imaju nerazmjerne troškove, gubitkom jedinog stana za mnoge građane, s ugroženom egzistencijom cijelih obitelji, sa švicarskim frankom kao antizvijezdom, nije svirala, već gromoglasno i neobuzdano bubnjala.

Sredinom 2013. predložio sam Vladi 20 mjera. Samo neke od njih prihvaćene su, i to tek nedavno….

Dužnička kriza u međuvremenu je eskalirala, ekonomski i politički. Najviše su stradali dužni građani, ali i mi političari gubeći povjerenje građana u državne institucije.

Sirtaki je popularna plesna glazba utemeljena na grčkom folkloru, uz izmjenjivanje brzih i polaganih dijelova, koju je 1964. godine za film Grk Zorba napisao Mikis Teodorakis.

Nje sam se sjetio kada sam u proljeće 2013. primio sudionike Subversive festivala, među kojima i sadašnjeg grčkog premijera Aleksisa Ciprasa, Slavoja Žižeka i druge kojih se oficijelna politička scena gnušala. Bilo je i prigovora da što predsjednik ima primati takvo društvo. Ali, rasprava je bila sjajna, a tadašnjeg subverzivca i mogućeg neprijatelja br. 1. Europe pozvao sam na razgovor u četiri oka.

Mlad i energičan, pun ideala o pravdi, ipak nije zvučao kao nerealni zanesenjak. Čeka ga teška bitka da barem dio predizbornih obećanja koja mi zvuče puno radikalnije od onoga što sam od njega čuo u Uredu, ispuni. Posebno, kako da Europu, koja Grčkoj prigovara donedavnu trinaestu i četrnaestu plaću i mirovine u prosjeku veće od njemačkih, uvjeri da njegovoj zemlji otpiše dio duga. Kako da one koji su više radili i manje trošili navede da prihvate koncept po kojoj su razvijeni suodgovorni za siromaštvo europskog juga. Volio bih da nam grčko i Ciprasovo iskustvo nikada ne zatrebaju.

Svoju brilijantno orkestriranu Uvertiru 1812 Čajkovski je napisao u slavu pobjede ruske vojske nad Napoleonom i francuskom u bitci kod Borodina. Skladba je klasični hit i non-stop se svira na svjetskim pozornicama.

U cijeloj se skladbi isprepliću tema prelijepe ruske pjesme i Marseljeza. Na kraju se bore, a pobjedu ruske teme označavaju u pucnji topa na samom kraju skladbe, slaveći ruskog cara.

Sam naslov nudi asocijacije. “Allegro“ podsjeća na dinamičnost tranzicijskog hrvatskog društva, ali i globalnog, svjetskog poretka, a ”barbaro“, nažalost, prečesto je vrlo prikladan naziv za društvene i međuljudske odnose koji vladaju (…) Tako se i naše društvo, politika, gospodarstvo, ljudi… mijenjaju, poput verzija Bartokove skladbe, s tom razlikom da nikad neće postići definitivnu ”verziju“

Te sam se skladbe sjetio kada me u Uredu prošle godine posjetio jedan od brojnih careva ruske kulture, sporta i znanosti, nenadmašni šahovski prvak i politički disident te borac za demokraciju Gari Kasparov.

Dobio je hrvatsko državljanstvo i kandidaturu za predsjednika FIDE. Ipak, ona druga Rusija bila je jača, nije izabran. Zaigrali smo i partiju šaha. Na moje, izgleda i njegovo čuđenje, izdržao sam čitava 33 poteza prije nego što sam morao predati partiju.

Nakon partije ostavili smo šah i nastavili razgovor uz kavu. U jednom je trenutku Kasparov zatražio komad papira i olovku. Ispisao je cijelu partiju koju smo odigrali, potpisao je i dao mi je kao uspomenu.  Kaže, i njemu se događalo da previdi figuru, izgubi važnu partiju. Sjetim se te epizode i utješim se kako su i puno, puno veći igrači od mene gubili. :-)

Oliviera Messiaen, veliki francuski i svjetski kompozitor XX. stoljeća, isto takav katolik, ljubitelj ptica, profesor, orguljaš, napisao je kao zatočenik nacističkog logora tijekom drugog svjetskog rata Kvartet za kraj vremena.

Glazba koja onima s empatijom prenosi osjećaj duboki beznađa i očaja zatočenika brojnih logora smrti. Kvartet za kraj vremena zvonio mi je u ušima na komemoraciji 70-te godišnjice oslobođenja u Auschwitzu kojoj sam nazočio na samom kraju svog mandata.

Gledao sam lica ljudi koji su preživjeli holokaust, slušao njihova sjećanja i promatrao lica moćnih političara o kojima može ovisiti rat i mir u današnjem svijetu. Razgovarao sam sa, mogu reći, prijateljem, austrijskim predsjednikom Fisherom, čija je supruga također bila jedna od onih koji su osjetili strahote holokausta.

Je li čovječanstvo išta naučilo od povijesti? Je li moguće da se nakon strahota svih proteklih ratova uvijek i ponovo javljaju oni koji su spremni ući u novi ples smrti, ponoviti genocid, torture, razaranja… Nažalost, jest, moguće je. I predsjednik Fisher i ja svjesni smo toga.

Kada sam se sa suprugom Tatajnom penjao prema odajama već legendarne britanske kraljice Elizabete II, znao sam da će mi cijelo vrijeme susreta s njom u ušima odjekivatiThe Pomp and Circumstance Marches Sir Edwarda Elgara, velikog britanskog skladatelja. Inspiriran vojnim imperijalnim koračnicama, skladao je dopadljiva i efektna djela koja nepogrešivo asociraju na dvor s dugom i slavnom tradicijom, na moć koja se gradila stoljećima.

Razgovor s kraljicom bio je iznimno ugodan. Sjetila se svog boravka u tadašnjoj Jugoslaviji i snažnog dojma koji je na nju ostavio Josip Broz Tito. Ispričala je i anegdotu o slijetanju na krivi aerodrom i zbrci, čak panici, koju je to izazvalo.

Ali, kraljica je bila sjajno informirana i o povijesti moderne hrvatske države, našim uspjesima i problemima. Sa zidova njenih odaja gledala nas je povijest: kraljevi, princeze, vojskovođe, umjetnici….

Papu Franju sreo sam tri puta. Službeni posjet Vatikanu bio je prilika da bolje upoznam čovjeka koji Katoličku crkvu želi oteti politici i raskoši, vratiti je čovjeku i istinskoj vjeri. Reći će netko, što ti, agnostiče, imaš o tome za reći?!

Sam Papa Franjo na one koji ne vjeruju gleda kao na braću koja pripadaju Bogu kao i vjernici. Dostojanstvena tišina vatikanskih koridora u meni se pretočila u zvuke Mozartova Requiema, jednog od najpopularnijih djela klasične glazbe.

Bol, mir i nada koje zvukom opisuje genijalni Mozart, u konačnici u duši slušatelja otvara nadu. Takve su i oči pape Franje, tople, riječi mudre. Kaže, Crkva ne smije promovirati klerikalizam, mora služiti ljudima, širiti ljubav među ljudima i narodima, motivirati na oprost i pomirenje. A kako je u Hrvatskoj, pita. Ne čeka odgovor, kaže, znam,  lagano se nasmije….

Nisam siguran što je taj smiješak značio, zadovoljstvo ili sarkazam, je li bio posvećen biskupu Uziniću ili možda nadbiskupu Devčiću, ili pak suprotno, biskupima Košiću, Ivasu ili Bogoviću…

Jedan od uspjeha moje vanjske politike bila je normalizacija odnosa s Italijom nakon krize izazvane nerašćišćenim odnosima još od vremena Drugog svjetskog rata i poraća.

Glazbenik u meni povezao je stečeno znanje, ljude i događaje glazbom, glazbenim asocijacijama koje su poveznice. S vama, dragi čitatelji, želim ovdje podijeliti dio brojnih asocijacija koje ću, nadam se, jednog dana sve opisati u kakvoj memoarskoj knjizi (…) Ne spavaj, političaru, dok se oko tebe događaju važne stvari, da parafraziram. Jesam li ikada prespavao? Sigurno jesam. Ali, dužničku krizu građana nisam

Povjest je s hrvatske strane izgledala na jedan, s talijanske, posebno one esulske, na drugi način. Giorgio Napolitano, veliki talijanski političar, predsjednik, bivši partizan i borac protiv fašizma, i ja, relativno novi hrvatski predsjednik, osjetno mlađi, pružili smo ruke i organizirali u Puli veliki pomirbeni skup.

Početkom rujna 2011. u Puli smo organizirali susret hrvatskih antifašista i esula. Na velikom koncertu u Areni, pred 8.000 ljudi, Hrvata i Talijana, uz tv prijenos za obje zemlje, predsjednik Napolitano i ja pročitali smo zajedničku izjavu.

Rekli smo kako je to prigoda da se prisjetimo tragedije žrtava talijanskog fašizma koji je progonio manjine i koji se oružjem obrušio na susjede Hrvate. Taj isti fašizam uvijek je djelovao i protiv sloboda i života samih Talijana. Prisjetili smo se i talijanskih žrtava osvete vlasti poratne bivše Jugoslavije. Za sve te počinjene užasne zločine nema nikakvog opravdanja. U ujedinjenoj Europi oni se neće moći ponoviti – nikad više, te osudili smo totalitarističke ideologije koje su okrutno zatrle slobodu i povrijedile pravo pojedinca da bude drukčiji rođenjem ili vlastitim izborom.

Mediji su susret proglasili povijesnim. A glazbu nije trebalo zamišljati, bila je tu, u prepunoj Areni gotovo da nije bilo osobe koju nisu prolazile srsi od prelijepe talijanske i hrvatske glazbe. Ali, Verdijev zbor Va Pensiero iz opere Nabucco svojom je ljepotom i porukom o nadi porobljenih ponovo razgalio srca publike.

Taj je zbor u prijelomnim šesdesetim XIX. stoljeća nosio posebnu političku poruku, postavši svojevrsnom himnom talijanskih patriota željnih nacionale emnacipacije i slobode. Ali, glazba nema granica i ta je glazba postala ne samo talijanska, već i svjetska baština.

Nekako u isto vrijeme kada je nastao Verdijev Nabucco, koju godinu kasnije, naš Ivan pl. Zajc napisao je možda najpoznatiju hrvatsku domoljubnu pjesmu, U boj, u boj. Franjo Marković je 1866. napisao tekst, a Zajc glazbu te pjesme.

Kasnije je Zajc pjesmu kao muški zbor uvrstio u operu Nikola Šubić Zrinjski.

Zaista, riječ je o iznimno uspjeloj skladbi koju parafraziraju i nogometni navijači skandirajući ”U boj, u boj – za narod svoj“. Ali, ako ne čudi široka popularnost Zajčeve skladbe u Hrvatskoj, apsolutno je nevjerojatna njena iznimna popularnost u Japanu.

U lipnju 2013. Hrvatsku su posjetili japanski princ Akishino i princeza Kiko. Princ i princeza su, uz Zagreb, posjetili Plitvice, Zagorje i Dubrovnik. Kažu, i oni znaju za pjesmu U boj, u boj. Hit je u Japanu, posebno među zborovima kojih je izniman broj u njihovoj zemlji.

U vrlo specifičnom društvenom uređenju car i njegova obitelj nemaju neposrednu političku ulogu, no simbolika koju nose i tradicija uz koju ih se vezuje čini ih važnim faktorom japanskog društva. Kod nas, takvu je poziciju teško razumjeti prosječnom građaninu.

Princa je zanimalo sve, posebno tamburice i nastup folklornog ansambla Lado. Očito, hrvatska tradicijska kultura zanimljiva je i u dalekom Japanu. Naš izvoz tuna, te uvoz automobila i razne tehnike, turisti koji iz Japana sve češće dolaze u Hrvatsku, tek su početak gospodarske suradnje koja bi za nas mogla i morala biti puno povoljnija.

Četvrti studeni 2010. S Borisom Tadićem, srpskim predsjednikom na Ovčari. U tišini stojimo pred spomenikom žrtvama strašnog zločina Miloševićeve agresorske politike.Voda zvirapjeva mi u glavi zbor.

Josip Štolcer Slavenski, genijalni skladatelj iz Međimurja, Čakovčanin koji je veći dio svog života proveo u Beogradu, tu je pjesmu nazvao svojom nadgrobnom muzikom.

Međimurski, ali i folklor Balkana spojio je s modernizmom i postao jedan od naših  najinteresantnijih skladatelja XX. stoljeća. Voda zvira danas se često pjeva na pogrebima sofisticiranije estetike. Tadić se ispričao za zločin na Ovčari, izrazio sućut rodbini i donio dokumentaciju vukovarske bolnice. Posjetili smo i Paulin Dvor, mjesto gdje su stradali nevini civili Srbi.

Siguran sam, Boris je tamo, skupa samnom, čuo prelijepo Mokranjčevo Opelo.

Nakon nenajavljenog, čak i za međunarodne mahere iznenađujućeg susreta u Opatiji, Boris i ja postali smo više od predsjednika dvije države s teškom poviješću. Postali smo prijatelji.

Gledao sam lica ljudi koji su preživjeli holokaust, slušao njihova sjećanja, i promatrao lica moćnih političara o kojima može ovisiti rat i mir u današnjem svijetu. Razgovarao sam sa, mogu reći, prijateljem, austrijskim predsjednikom Fisherom, čija je supruga također bila jedna od onih koji su osjetili strahote holokausta. Je li čovječanstvo išta naučilo od povijesti? Je li moguće da se nakon strahota svih proteklih ratova, uvijek i ponovo javljaju oni koji su spremni ući u novi ples smrti, ponoviti genocid, torture, razaranja… Nažalost, jest, moguće je

Nismo o povijesti, a ni o sadašnjosti uvijek mislili isto. Pogled s dvije strane Dunava vjerojatno ne može biti isti. Ali, nakon Opatije i Ovčare otvorili smo i međusobnim službenim državnim posjetama novu stranicu.

Šteta, naše vlade nisu pokazale hrabrost i odlučno krenule rješavati brojna teška pitanja koja opterećuju naše odnose, a nacionalisti su nas obojicu osuđivali kao izdajnike.

Europska nagrada za toleranciju koju smo zajedno dobili pokazuje da je međunarodna zajednica prepoznala važnost procesa koji smo otvorili. A najveseliji trenutak naših susreta bio je moj spektakularni pad u Subotici s bine na kojoj su nas dočekali predstavnici Hrvata u Srbiji. Stepenica na samom vrhu bila je prekrivena tapisonom, ali preko njene dužine. Zakoračio sam na rub stepenice i propao s visine od gotovo dva metra. Ipak, spretno sam se dočekao i prošao bez i najmanje ozljede.

Naravno, na naslovnici Jutarnjeg na mojim je dlanovima bila krv… Fotoshop radi svoje. A, iako smo mislili da nitko nije usnimio pad, bojali smo se da ne zasjeni posjetu i njene političke aspekte, naravno da je na YouTubeu osvanula snimka. I danas je to moja najgledanija snimka……

Dok razmišljam o tom veselom događaju, o svojoj političkoj karijeri, o životu općenito, ne mogu da u sebi ne zapjevam Skalinadu Zdenka Runjića, velikog dalmatinskog hit-makera. Tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada…..

 

       
       

../glas_savjesti/glas_autor.php?autor=7637&stojic-gordan
Gordan Stojić
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7633&lusic-vlado
Vlado Lušić
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7638&rafajac-branko
Branko Rafajac
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7640&hadrian-mihela
Mihela Hadrian
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7641&vuckovic-neven
Neven Vučković
../kolumne/kolumne_autor.php?autor=7428&miroslav-filipovic
Miroslav Filipović


 

..
Muzej vučedolske kulture, dobio je svoj stalni postav čije je svečano otvorenje najavljeno za utorak 30. lipnja, kao važan projekt
VIJESTI

Bliži se kraj mandata Milanovićeve vlade. Ako bismo im kao olakotnu okolnost uračunali posvemašnju pljačku u eri Kralja Lopova, ako
GLAS SAVJESTI

Godine 1911. veliki Bela Bartok napisao je jednu od svojih, a i općenito, najizvođenijih klavirskih skladbi - Allegro barbaro.
KOLUMNE

Bio jednom jedan Mali crv. Živio je sa ostalim crvima u kanalizaciji. Od kada je znao za sebe, morao
BLOG
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


01.05.1975  Martinčević Natalija
01.05.1972  Škorić Petar
01.05.1963  Ljubičić Neven
01.05.1960  Marković Mirko
01.05.1955  Malević Željko
01.05.1948  Domazet Davor
01.05.1947  Klun-Posavec Palma
01.05.1946  Majska-Martinčević Jagoda