MIGRANTI – BRODOVIMA IZRAVNO U HAMBURG I DRUGE SJEVERNE LUKE

Čast iznimkama ali već više od mjesec dana većina hrvatskih političara i pripadnika nadležnih službi muku muči s ljudima što po blatu i hladnoći u kolonama prolaze jugoistočnom i središnjom Europom, uglavnom prema Njemačkoj. U početku su ih, potpuno pogrešno, nazivali „imigrantima“. Neki su ih čak nazivali „emigrantima“ – također pogrešno. Nakon brojnih vapaja onih koji znaju znanje, počeli su ih nazivati migrantima i/ili izbjeglicama. Ti su nazivi prihvatljivi ali samo uvjetno jer su institucije zemalja primateljica utvrdile da „nisu baš svi migranti izbjeglice“.

Nesnalaženje u Hrvatskoj i drugim zemljama kroz koje kolone prolaze dodatno je pojačano neprepoznavanjem razlike između humanih i/ili humanitarnih obveza prema migrantima i administrativno-pravnih procesa. Normalno je da dobar čovjek s čovjekom u nevolji podijeli komad kruha ali nije normalno da odgovorne institucije ne reagiraju na masovne ilegalne migracije koje bi mogle izazvati kaos i nestabilnost države i cijeloga kontinenta.

Svi ljudi koji se sele, na bilo koji način, iz bilo kojega razloga, su migranti – to je, dakle, vrlo široki pojam. Međutim, emigranti su samo oni ljudi koji iseljavaju iz neke države u normalnim situacijama na normalan i legalan način. Emigranti su, dakle, iseljenici. S druge strane imigranti su oni koji isto tako u normalnim uvjetima i s dozvolom ulaska, s urednim dokumentima, useljavaju u neku državu. Dakle, imigranti su, u njihovoj novoj domovini, useljenici ili doseljenici.

Ljudi u bijegu zbog nekakvih izvanrednih i za život opasnih stanja u njihovoj državi su izbjeglice (na engleskom refugees),  a oni koji su silom natjerani u bijeg iz jednoga dijela države u sigurniji dio iste države su prognanici (na engleskom displaced persons).  

Svi ljudi koji mimo regularne procedure, bez dopuštenja nadležnih institucija, prelaze granicu i ulaze u neku državu su ilegalni imigranti (na engleskom illegal immigrants). Država u koju ulaze može tolerirati njihove ulaske iz humanitarnih razloga – čak im može pružiti zaštitu i smještaj te organizirani prolaz ako im je konačna destinacija treća država. Međutim, oni su, prema svim međunarodnim standardima, ilegalni imigranti – jer ilegalno prelaze državnu granicu.

Da bi ilegalnoga imigranta mogli zvati imigrantom ili useljenikom, on mora biti u stanju dokazati svoj identitet i imati dokumente koji neupitno potvrđuju da mu je dozvoljen ulazak i boravak na određeno ili na neodređeno vrijeme od nadležnih ureda države u kojoj se tada nalazi.

Svi pojedinci, udruge ili institucije u Hrvatskoj, koji u administrativno-pravnom kontekstu ne tretiraju migrante kao ilegalne useljenike, opasno krše Ustav i zakone RH. Oni krše i međunarodne zakone. Dakle, svi ilegalni imigranti moraju biti zaustavljeni na granici svake uređene države koja drži do svoje suverenosti i mira u kući. Svi oni koji ipak uđu u državu, na silu, bez dokumenata, moraju biti uhićeni, privedeni, identificirani i smješteni u organizirane centre pod nadzorom. Naravno da to pretpostavlja i pružanje humanitarne i medicinske pomoći te smještaj i prehranu tim ljudima ali oni do daljnjega, de facto i jure, ostaju ilegalni imigranti po svim međunarodnim zakonima i standardima.

Mnogi u Europi neformalno negoduju zbog odluke Mađarske da zatvori zeleni dio granice i kontrolira ulaske preko legalnih prijelaza ali ni Europska unija, ni SAD, ni Rusija, ni Kina, ni Ujedinjeni narodi nisu to formalno osudili. Nisu jer ne mogu, a ne mogu jer bi pogazili sve svoje i međunarodne akte koje su usvojili. Možemo mi ne voljeti Mađarsku zbog nekih njenih davnih geopolitičkih odluka ili zbog ne tako davnoga ponašanja glede INE ali činjenica je da je jedino u Budimpešti donesena ispravna odluka u svezi nepamćene ilegalne invazije izbjeglica na europski kontinent.

Lijepo je i humano bio odjeknuo poziv iz Njemačke: „Dođite, svi ste dobrodošli!“ ali to je, nažalost, bila pogreška. Nama draga gospođa Angela Merkel, prijateljica Hrvatske, sposobna političarka i jedna od najmoćnijih osoba na svijetu, samo je čovjek, a nema čovjeka koji barem jednom u životu nije pogriješio. Doduše, da je ona odmah nakon poziva izbjeglicama rekla da će, zajedno s ostalim sjevernim zemljama, organizirati prijevoz izbjeglica velikim brodovima izravno iz Turske ili Grčke u Hamburg i druge luke u tom dijelu Europe, onda njen humani poziv ne bi bio pogreška. Vjerojatno bi i Grci i Turci dali nekoliko brodova za te morske konvoje, a možda bi im se dragovoljno pridružila i Hrvatska s jednom od naših bijelih lađa. Tada ne bi bilo mučenja izbjeglica po blatnjavom Balkanu i hladnoj središnjoj Europi. Ne bi bilo ni bodljikave žice ni sukoba među susjedima. Sveukupni troškovi za Europsku uniju bi također bili manji, a sve bi se odvijalo humanije i brže. Mnogi od stotina tisuća promrzlih, žednih, gladnih i bolesnih izbjeglica danas bi bili udomljeni. Vjerojatno bi već imali pravo zvati se imigrantima ili useljenicima – u zemljama njihova odabira, koje su im unaprijed bile izrazile dobrodošlicu.

Ključno pitanje koje novinari nisu postavili glasi: „Zašto se niti jedan od toliko pametnih europskih političara i dobročinitelja nije domislio ispitati mogućnost prijevoza izbjeglice na daleko brži i humaniji način – morskim putem na udobnim brodovima“? Bilo bi vrlo zanimljivo slušati odgovore na to pitanje.