PAPA FRANJO JE IPAK SAMO ČOVJEK

Nedavno sam napisao da gospođa ANGELA MERKEL spada među najveće lidere svijeta i da je, među ostalim, veliki prijatelj Hrvatske ali da može, kao i svi ljudi, ponekad pogriješiti – pogriješila je kada je, u dobroj namjeri, VELIKODUŠNO POZVALA IZBJEGLICE da dođu u Njemačku i tako ugrozila sigurnost mnogih europskih zemalja, uključujući Hrvatsku. Ona je, kao inteligentna i časna žena, velikim dijelom priznala pogrešku i počela je ispravljati. Vjerojatno nije u početku očekivala da će izbjeglički val biti tako velik i da će krenuti iz toliko bliskoistočnih zemalja te da će mu se potajno pridružiti i budući teroristi.

Danas, na isti način, tvrdim da PAPA FRANJO spada među velikane današnjice jer se ponajviše otvoreno, kontinuirano i hrabro zauzima za ugrožene i ponižene ljude na svijetu, neovisno o njihovoj vjerskoj pripadnost. Međutim, i on je samo čovjek, a nema čovjeka koji nije barem jednom u životu pogriješio.

Papa Franjo je pogriješio kada je, navodno, prihvatio razgovor o KANONIZACIJI BLAŽENOGA ALOJZIJA STEPINACA s predsjednikom jedne države – i to Srbije???? Vjerojatno nije očekivao da će Tomislav Nikolić, odmah nakon sastanka, govorom mržnje i slavodobitnički održati velikosrpske i antihrvatske mitološke prezentacije pred TV kamerama i mikrofonima.

Da ne bi netko krivo razumio, nije Sveti Otac pogriješio što je u državi Vatikan primio Predsjednika Republike Srbije i s njime razgovarao na državničkoj razini. Međutim, pogriješio je zato što je dopustio miješanje državnih i državničkih poslova s jednim isključivo vjerskim procesom. Pogriješio je zato što je, vjerojatno nenamjerno, stavio pod znak upitnika odluke svojih dvaju prethodnika, od kojih je jedan od najvećih poglavara katoličke crkve, a sada svetac – Sveti Ivan Pavao II. Pogriješio je zato što je naivno doveo u pitanje najveću snagu katoličke crkve – kontinuitet.

Netko će reći da Papa Franjo ipak nije pogriješio u vjerskom kontekstu, ako se radi o opraštanju grijeha koje nasljeđujemo od Isusa Krista. Iako Predsjednik Nikolić nije katolik, on je mogao, u ime Srbije, tražiti od bilo kojega katoličkog svećenika odrješenje grijeha za krvavu četničku i velikosrpsku agresiju na katoličku Hrvatsku i za rušenje i uništavanje, među ostalim, stotina njenih crkava. Je li Predsjednik Srbije tražio odrješenje grijeha teško je znati. Teško je povjerovati da je to učinio kad još nije ni priznao velikosrpsku agresiju.

Papa Franjo je pogriješio ako je, zbog dobronamjernog pokušaja da zbliži katoličku i pravoslavne crkve, uključujući srpsku crkvu, zaboravio na one kojima je u svijetu najviše posvetio svoj pontifikat – ugrožene i ponižene, a u ovom slučaju to su stotine tisuća ubijenih i u masovne grobnice zakopanih te mučenih, silovanih, kastriranih i osakaćenih katolika, koji su se usudili braniti svoj narod i svoju hrvatsku državu od velikosrpske genocidne agresije.

Velika većina Hrvata slijedi načela pomirbe i oprosta. Katolička crkva u Hrvata kontinuirano i uporno zagovara oprost. Međutim, oprost može biti samo reakcija na pružanje ruke i iskreno traženje oprosta. Sa srpske strane, ni država ni pravoslavna crkva, ne mole za oprost nego se i dalje ponašaju kao da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju. Kao da su hrvatski časnici i vojnici ubijali, rušili, palili, silovali i kastrirali po Beogradu, Nišu, Kragujevcu i drugim gradovima u Srbiji. Srpski političari, ne samo u Beogradu nego i u Zagrebu, ponašaju se kao da su „ovi naši prostori“ srpski. Oni i dalje, često izravno i otvoreno, koriste velikosrpsku retoriku i siju mržnju.

Srpska pravoslavna crkva je prisutna diljem ove naše demokratske države ali u niti jednom službenom nazivu ni mitropolita, ni mitropolije, ni eparha ni eparhije nema riječi 'hrvatska' – ni kao imenice ni kao pridjeva. Srpska pravoslavna crkva je raspoređena na četiri eparhije – Dalmatinsku eparhiju, Slavonsku eparhiju, Osječkopoljsku i baranjsku eparhiju te Gornjokarlovačku eparhiju, a u Zagrebu je sjedište Zagrebačko-ljubljanske mitropolije ma čelu s Mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim, koji se je dugi niz godina i sve do nedavno zvao ovako:

"ЊЕГОВО ВИСОКОПРЕОСВЕШТЕНСТВО МИТРОПОЛИТ ЗАГРЕБАЧКО-ЉУБЉАНСКИ И ЦЕЛЕ ИТАЛИЈЕ“

Koja je razlika između Italije i takozvane „CELE ITALIJE“? Je li to Italija plus Istra i dio Dalmacije? Je li to „VELIKA ITALIJA“ koja bi trebala graničiti s „VELIKOM SRBIJOM“?

Hvala Bogu sada je na čelu Mitropolije NJEGOVO VISOKOPREOSVEŠTENSTVO MITROPOLIT ZAGREBAČKO-LJUBLJANSKI GOSPODIN PORFIRIJE (PRVOSLAV PERIĆ) – bez „CELE ITALIJE“. Recimo da je to nekakvo malo udaljavanje od dugogodišnje vulgarne provokacije. Međutim, još uvijek u službenom nazivlju Srpske pravoslavne crkve Hrvatska ne postoji. Slavonija i Dalmacija se stalno spominju – kao da su to bile države. Ako pogledamo stranice Wikepedije o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, brzo ćemo shvatiti da Hrvatska nikada u povijesti nije ni postojala – osim NDH. Ona valjda mora biti navedena, barem kao skraćenica, zbog Stepinca, koji je bio „ustaški vikar“ i/ili „ratni zločinac odgovoran za milijun ubijenih Srba“, a to „ima da zna vasceo svet“ – čak i Papa Franjo, koji bi ga mogao proglasiti svecem.