U POLITIČKIM I BIRIKRATSKIM LABIRINTIMA GUBIMO MILIJARDE

Ako svaki prosječni radnik godišnje nepotrebno izgubi samo 10% svoga radnog vremena lutajući labirintima raznih državnih ureda, zbog obavljanja neizbježnih osobnih poslova, Hrvatska u 10 godina, vjerovali ili ne, izgubi jedan cijeli BDP, odnosno 40 milijarda Eura. Mi smo, nažalost, sada prisiljeni masovno izostajati s posla zbog učmalih sustava, koji nas u redovima pred vratima i šalterima pretvaraju u bezvoljne i pokorne zombije – financijske i zdravstvene štete su ogromne.

Kad bi barem zbog reforme pravnih fakulteta mi naučili pisati zakone tako da ne budu komplicirani, kontradiktorni i neprovedivi i kad bi slijedom toga birokratski sustavi mogli biti preustrojeni i jednostavni, a procesi na šalterima i uredima brzi i učinkoviti, dramatično bi se smanjio broj izostanaka s posla. Dramatično bi se smanjili troškovi rada i povećala učinkovitost državne birokracije, a slijedom toga i privatnoga sektora.

Kad bi, slijedom pravnih i birokratskih reformi, barem upola smanjili naše mučne i štetne izostanke s posla, dakle na 5% radnog vremena u godini, to bi bila ušteda ekvivalentna iznosu od čak 20 milijarda Eura u 10 godina. Značajno bi se, naravno, povećala i produktivnost, a to znači i kvaliteta usluga. Neka javno digne ruku onaj koji je protiv takve promjene.

O tim i takvim reformama gotovo nitko ne govori. Umjesto toga oni koji su bezvoljni i ne znaju znanje uporno predlažu rezove, otkaze i nove poreze – iako smo već sada zemlja s ponajvećim brojem poreza i nameta što ih obrađuje i narodu bez novaca naplaćuje velika armija slabo ali ipak redovito plaćenih birokrata.

Sad će neki mudrac reći da bi reformom brojnih sustava i birokratskih procesa možda smanjili broj izgubljenih radnih sati te povećali produktivnost ali bi se time stvorio višak radnika u državnome sektoru, a to znači da bi sve ipak završilo rezovima i otkazima. Tako, naravno, razmišljaju oni koji nemaju pojma o upravljanu ljudskim resursima i reformama.

Činjenica je da se vrlo malo reformi može temeljito planirati i odraditi za godinu ili dvije dana – za prave i učinkovite reforme potrebno je i do 8 godina. Tijekom tih godina sposobni menadžeri zapošljavaju i smanjuju radnu snagu – uvode u sustave po jednoga radnika s relevantnim znanjem i sposobnošću za svaka tri prirodnim odljevom umirovljena djelatnika. Takozvano „cijeloživotno učenje“ odvija se unutar radnih organizacija, odnosno na radnome mjestu. Tako se izbjegava nehumano bacanje ljudi na ulicu i iseljavanje. Otkaze mogu dobiti samo oni pojedinci koji se odbiju integrirati u moderne poslovne i radne sustave.

Iz liste reformskih smjernica Mosta, koju je zajedno sa svojim opaskama objavio SDP na svojoj stranici, vidljivo je da je u mnogim slučajevima krajnji rok za njihovu provedbu 2016. godina. Nažalost, to nije realno jer je loše stanje u velikoj većini hrvatskih sustava zacementirano – u nekima je stanje tako loše da će za prave reforme trebati puno više od 8 godina.

Pogrešna je, u tom kontekstu, tvrdnja nekih makroekonomista da će Hrvatska doći na put prema blagostanju ako ostvari rast od 4%. Ni to nije realno – samo dvostruko većim rastom, dakle od 8%, naši bi unuci mogli osjetiti fenomen blagostanja - u Hrvatskoj koja nebi više bila rob vlastitih dugova.  

Ovome treba dodati da među brojnim navedenim reformskim prijedlozima, od kojih su neki vrlo bitni, nema mnogih drugih reformi od iznimnoga nacionalnog interesa. Osim ustroja državnoga sektora i financijskih sustava bitne su i reforme u načinu upravljanja u onome velikom neprofitabilnom dijelu privatnoga sektora.

Neupitno je da o profitabilnosti privatnog sektora ovisi snaga i socijalnost državnoga proračuna – naravno uz uvjet da proračunskim novcem upravlja sposobna, odgovorna i stabilna vlada kakvu sada većina Hrvata priželjkuje. Formiranje upravo takve vlade u ovome kaotičnom trenutku je, nažalost, pod velikim upitnikom.

Moramo vjerovati da ćemo ipak uskoro imati ustrojen Hrvatski sabor, a potom i Vladu RH – za dišpet dežurnim politolozima, koji su se ponovno vratili na scenu, puni negativne energije? Dojam je da bi oni sada rušili ne samo Milanovića i Karamarka nego i Božu Petrova, a prije samo par tjedana uvjeravali su nas da smo svi mi, narod, dali glasove Mostu, koji ima pravo predložiti mandatara.

Bez ikakvog srama i isprike, dežurni politolozi nam sada u umjesto Petrova, Milanovića i Karamarka, nude svađalice Prgometa i Petrinu kao „pozitivce" u političkom kaosu, koji su velikim dijelom sami prouzročili. Dojam je da su dežurnim politolozima pozitivci samo oni iskompleksirani pojedinci kojima nije stalo do reformi nego do rušenja bilo kakve mogućnosti formiranja vlade u kojoj oni nebi vodili glanu riječ.

Zašto dežurni politolozi to rade? Zašto im mediji to omogućavaju? Koji im je zajednički interes? Naravno da znam odgovor na ta pitanja ali ga danas neću dati – ne zato što ih se bojim nego zato što želim da mi, kao narod, svaki ponaosob i kolektivno, zajedno progledamo i prisilimo medije da ukinu dežurstvo propalih politologa, odnosno da nam vrate javne rasprave o reformama – bez temeljito planiranih reformi, posebice onih koje još nisu na nikakvim listama želja i smjernica, nema Hrvatske kakvu imamo pravo željeti i zahtijevati.