DRUGOVI I DRUGARICE – TKO JE KRIV?

Jednoga sunčanog dana, koncem šezdesetih, na splitskoj Rivi, poznati gradski redikul Pajdo bio se je popeo na kantu za škovace i uzviknuo: „Drugovi i drugarice – Znan ko je kriv!“ Prolaznici su se počeli okupljati i uz komične primjedbe i gestikulacije izazivati Pajdu: „Reci Pajdo, reci. Ko je kriv?“ Pajdo je ponovno uzviknuo, nekoliko puta: „Drugovi i drugarice – Znan ko je kriv!“ Kada je već bila okupljena poveća masa naroda, uključujući i obvezatna dva milicionara, Pajdo je još jače nego prije uzviknuo: „Znan ko je kriv – drugovi i drugarice!“. Desetak posto okupljenih počelo se je odmah gromoglasno smijati. Ostali su shvatili nakon desetak sekundi, a neki, kao ona dva milicionara, puno kasnije, tek kada Pajde više nije bilo na kanti za škovace. Ima li ova istinita priča ikakve sličnosti s današnjim zbivanjima u Hrvatskoj?

Sve od objave rezultata parlamentarnih izbora, koji su potpuno razotkrili nužnost preustroja gotovo svih učmalih sustava u Hrvatskoj, kontinuirano ponavljam da je za taj i takav zahtjevni posao vrlo bitno utvrditi tko je, gdje, kada i zašto pogriješio, a slijedom toga napraviti temeljite studije sa svim plusovima i minusima te razraditi strategiju provedbe onoga što svi danas zovemo reforma.

Iz današnjih javnih rasprava u medijima možemo neupitno zaključiti da nam je sustav prava, pravde, pravednosti i pravosuđa u katastrofalnom stanju – zato što je poveći dio legislative, uključujući i Ustav RH, loše napisan. Slaven Letica je na HTV-u čak rekao da su tekst Ustava RH pisali „nepismeni ljudi“. Bilo bi dobro da je jasno rekao koje struke su ti ljudi.

Tragični zaključak većine je da se, zbog nemogućnosti formiranja vlade, Hrvatska nalazi u ozbiljnoj „ustavnoj krizi“. Tako to danas komentiraju brojni „pravni i ustavni stručnjaci“ – slažu se da se, zbog svojih potpuno oprečnih interpretacija Ustava RH, ne slažu. Upravo to neupitno dokazuje da veliki postotak ljudi pravne struke dolazi iz ne-reformiranoga obrazovnog sustava. Nemaju temeljnu sposobnost da pišući pravne tekstove, uključujući ustavne i zakonske članke, sebi postavljaju pitanje A ŠTO AKO ….?

Reforme naslijeđenih sustava, posebice obrazovno-odgojnog sustava, trebale su započeti odmah nakon Oluje. Danas bi Hrvatska, sa svim svojim prirodnim i ljudskim resursima, bila uređena država, u koju bi se Hrvati vračali i useljavali umjesto da iz nje masovno iseljavaju. Među ostalim, ove i ovakve ustavne krize ne bi bilo, a odgovornost Predsjednice RH za funkcioniranje svih državnih sustava bila bi potpuno jasna – ne bi bila predmetom medijskih nadmudrivanja i kavanskih ćakula.

Međutim, nije pravna struka jedini krivac za nastalu krizu. Veliki dio odgovornosti moraju preuzeti svi oni koje ja zovem „dežurnim politolozima i filozofima“. Oni su godinama, a posebice tijekom izbornih kampanja, uporno prodavali tezu da je za demokraciju dobro imati što više malih stranaka i neovisnih kandidata. Uzalud su neki smrtnici, poput moje malenkosti, uporno upozoravali da takva ekstremna demokratičnost, osobito u našoj situaciji, vodi u anarhiju i kaos. Nije pomogla ni činjenica da gotovo sve razvijene i trajne demokracije na svijetu imaju malo stranaka, odnosno dvije velike stranke centra – jednu malo više naklonjenu poslodavcima i kapitalu, a drugu radnicima i socijali. U skladu s tom činjenicom, one su jedna dugoj oporba, a to je glavni preduvjet funkcioniranja parlamentarne demokracije. One djeluju zajedno samo kada su u pitanju temeljni nacionalni interesi.

Mi, narod, također moramo preuzeti dio odgovornost jer nismo sposobni odabrati jednu od dviju velikih stranaka i prisiljavati je na izvršenje obećanih programa, a potom je smijeniti ako iznevjeri naša očekivanja i odabrati onu drugu. Nije nam ni danas jasno da velike stranke, upravo zbog svoje veličine, moraju imati dovoljan broj sposobnih i časnih pojedinaca potrebnih za ustroj sustava i provedbu reformi. Male stranke i pojedinci iz različitih i nekompatibilnih svjetonazora ne mogu imati i nemaju adekvatni kapacitet za vođenje države.

Jedino opravdanje za našu nesposobnost i pogrešku u prosuđivanju je činjenica da smo žrtve niza propalih režima i naslijeđenih učmalih sustava, koji su od nas napravili bezvoljne i pokorne građane. Međutim, prošlo je previše godina od nastanka demokratske Hrvatske i sada je vrijeme da napokon shvatimo da smo mi, narod, država – u kontekstu svih odluka, reformi i ustroja učinkovitih sustava. Nitko od nas više nema pravo biti pasivni promatrač i građanin pokorni, kome „dežurni politolozi i filozofi“ govore što misli, a krivo obrazovani „pravni stručnjaci“ što i kako mora raditi.

TKO JE KRIV – DRUGOVI I DRUGARICE!