Hrvatski novinari su u zbunjeni jer ne znaju kako opisati osobu koja će zadovoljiti sve naše kriterije za dužnost novoga hrvatskog premijera. Pitaju dežurne politologe i filozofe, a njihovi odgovori su gomile floskula o „poštenju“, „moralu“, „etici“, „časnosti“ i nekakvoj nedefiniranoj „stručnosti“. Je li misle na pravnu stručnost? – bivši Predsjednik RH, kao i predsjednik Hrvatskoga sabora te predsjednik Vlade RH bili su, odnosno jesu, pravnici po struci, a Hrvatska je još uvijek ne-reformirana.

Je li misle na menadžere, inženjere, informatičare, ekonomiste, liječnike, generale ili admirale? Je li misle na pomorske kapetane, koji imaju znanje i iskustvo za upravljanje s osobljem različitih struka. Oni znaju upravljati sa složenim organizmom kao što je prekooceanski brod, posebice kada nastane krizno stanje, odnosno kada se u vertikalnom sustavu odlučivanja primjenjuje ono što se stručno zove krizni menadžment. Međutim, njima su pravnici, politolozi, filozofi i makroekonomisti blokirali pristup politici.

Sada se traži „stručni premijer“ za vladu „višestranačkog zajedništva“. Je, istini za volju, imali smo mi premjere i vladu zajedništva u kriznome razdoblju stvaranja države. Ali oni koji o tome propovijedaju na govore cijelu istinu. Ne govore da su premijer i vlada iznad sebe imali glavnoga kriznog menadžera s vojnom naobrazbom i adekvatnim ustavnim ovlastima. Ne govore da je on postavljao glavne smjernice i strategije, a da su oni bili zaduženi za njihovu brzu i učinkovitu provedbu. Ne govore da je Tuđman pomno analizirao i potom odobravao, ili ne odobravao, njihove odluke i poteze, te osobnim, stručnim i tadašnjim opsežnim ustavnim autoritetom (kolikogod je mogao) nadzirao red, rad, mir i održivost zajedništva.

Pitaju novinari i dežurne ekonomiste kako izgleda dobar premijer, a oni im jedino nude nekakve analize i brojke o zatečenom „makroekonomskom“ stanju, koje novi premijer mora „na neki način“ promijeniti. Pitaju dežurne financijaše, a oni samo ponavljaju da „silne dugove treba vratiti“ – iz prazne blagajne koja ovisi o stotinama različitih poreza na nepostojeći novac iz praznih džepova. Pitaju zbunjene i bezvoljne studente, a oni pošteno odgovaraju da to „nije dio kurikuluma“ na njihovim fakultetima. Pitaju vjernike, a oni nude „Papu Franju“ s njegovim općim i blagdanskim „smjernicama“.

Novinari su sada još više zbunjeni jer znaju da ništa ne znaju. Tako dolaze do starih i potrošenih političara, a oni im narcisoidno opisuju sebe kao „idealne premijere“ – bez priznanja da su nas baš oni doveli u ovo „izvrsno“stanje. Na kraju se vraćaju aktualnim političarima, a oni uporno ponavljaju da imamo ili nemamo „rast“, odnosno da je „idealni premijer-stari premjer“ili „onaj koji je dobio relativnu većinu na izborima“. Nitko ne sluša poruku iza riječi „zajedništvo“, koju Predsjednica RH uporno ponavlja u svakom od svojih rijetkih ali značajnih nastupa pred javnošću. Riječ ili pojam „zajedništvo“ je isto ono što uporno ponavlja i Božo Petrov. Je li to zanimljivo?!

Ako napravimo suma sumarum svega što je ovih dana izrečeno u medijima, idealni premijer, odnosno osoba koja bi zadovoljila sve hrvatske kriterije za tu dužnost, ne postoji. Naravno, drveno željezo nikada nije ni postojalo – iako su ga Hrvati više puta u povijesti pokušavali stvoriti u svojim virtualnim laboratorijima. Sjetimo se samo nekih, po nama Hrvatima stvorenih, drvenih željeza – kao što je bilo, na primjer, takozvano „radničko samoupravljane“, „socijalističko samoupravljanje“, „društveno vlasništvo“, „ravnopravnost naroda i narodnost u jedinstvenome jugoslavenskom narodu“, „privatizacija izravno iz društvenog vlasništva“, menadžerski krediti“, bezpovratni krediti" i t. d.

Tako vrijeme prolazi, a neznanje, panika i frustracije rastu jer adekvatnog profila i opisa osobe koja bi zadovoljavala posebne kriterije za hrvatskoga premijera i dalje nema. Međutim, to ne znači da se Tomislav Karamarko i Božo Petrov nisu dogovorili da zaborave sve što je „big mouth“ Zoran Milanović, u stilu Zdravka Mamića, izgovorio tijekom proteklih nekoliko tjedana – s ciljem da izazove reakcije i/ili rasulo u protivničkim taborima. To ne znači da sjedeći s njime za istim stolom neće dogovoriti rješenje – od premijera, preko vlade i parlamenta do „zajedništva“. Ovdje moram, bez skromnosti, podsjetiti da sam još u vrijeme predsjedničkih izbora u jednoj kolumni predvidio sjedenje gospode Milanovića i Karamarka za istim stolom.

Međutim, novi premijer sigurno neće biti idealan. Neće biti ni umjetno skrojen u laboratoriju doktora Frankenštajna. Možda će to biti jedan od trojice lidera – Karamarka, Milanovića i Petrova. Ali ako se njih trojica ne dogovore da to bude jedan od njih, nadam se da će to biti osoba koja ima pravu menadžersku sposobnost za koordiniranje znanja i sposobnosti ministara, koji također znaju koordinirati. Nadalje, nadam se da će ministri znati odabrati stručne i učinkovite suradnike u svojim resorima i da će stručnost, znanje i sposobnost biti kriteriji sve do najmlađeg referenta u svakom odjelu državno-javne službe. Tako će se stvoriti uređena država i preduvjeti za sve ostale reforme koje su Hrvatskoj neupitno i hitno potrebne.

Sad se ja pitam, kako to da nikome nije palo na pamet okupiti desetak elokventnih Hrvata iz zemalja razvijenoga svijeta i jednostavno ih zamoliti da pokušaju opisati premijere koji su te i takve zemlje učinili takvima kakve jesu? Uvjeren sam da bi se svi složili da su to bili čelni ljudi velikih stranaka ili koalicija, koje su nakon pobjeda na izborima s apsolutnom većinom, imali rečenu menadžersku ili koordinatorsku sposobnost. Naravno da je svaki od njih bio neke struke ali ona nije bila bitan čimbenik u formiranju njihova liderskog lika i djela. Važnost stručnosti najvažnija je u bazi, a prema vrhu raste važnost sposobnosti za koordiniranje, upravljanje, odlučivanje i delegiranje autoriteta.