Hoće li se napokon na pravi način početi rješavati problem radnika vranjičke tvornice Salonit i radnika izloženih azbestu u ostalim tvornicama koje danas više ni ne postoje, na što se država obvezala preuzimanjem Konvencije 162. o azbestu Međunarodne organizacije rada?
Zabrinjavajuće je i nedopustivo da je Hrvatska stalno u raskoraku između preuzimanja obaveza i njihove provedbe. Pogotovo pitanja koja se tiču zaštite PRAVA čovjeka i radnika. Kao u pravilu, do zadnjeg se trenutka odgađa rješavanje problema, kao da ljudski život nije najveća vrijednost koju trebamo štititi. Konvencija je po snazi odmah ispod Ustava, a iznad zakona Republike Hrvatske. Međutim, iako je poštivanje obvezno, jer je Konvencija inkorporirana u hrvatski pravni sustav, njezina razrada kroz zakone, odnosno dodatni instrumenti njezine primjene, nikad nisu ni razrađeni niti usvojeni.

Salonit Vranjic, koji posluje šezdeset godina, zadnja je tvornica u Hrvatskoj koja je koristila azbest. Od nekadašnjih 1200 zaposlenih svela se na manje od 200. Trenutačno je u stečaju, a vlasnik u bijegu. Prema procjenama, u krugu tvornice nepropisno stoji oko 1700 tona azbestnog otpada. A otrovna azbestna prašina slobodno leti zrakom i truje ne samo radnike nego i okolno stanovništvo. I to u neposrednoj blizini mora. Dodamo li tome da je, prema procjenama, Salonit Vranjic samo 10 posto cjelokupnog problema azbesta u Hrvatskoj, slika je mnogo gora.
 

A što radi Država? Pregovori o pristupanju Europskoj uniji su otvoreni, a proces screeninga za poglavlje 19. - socijalna politika i zapošljavanje, što uključuje i zaštitu na radu - je dovršen. Na screening listi upućenoj iz Vlade jasno stoji da će se tijekom ove godine izraditi Pravilnik usklađen s odredbama Direktive 2003/18/EZ o zaštiti radnika od rizika vezanih uz izloženost azbestu na radnom mjestu i već spomenutom Konvencijom MOR-a, navodi se da je izrađena analiza učinaka vezano uz vranjički Salonit, koja je pokazala da će troškovi sanacije, što ne uključuje i troškove vezane uz uklanjanje materijala koji sadrže azbest a ugrađeni su u proizvodne objekte, postrojenja, brodove, vagone i sl., iznositi oko 70 milijuna kuna, te se ocjenjuje kako Hrvatska neće imati poteškoća u preuzimanju pravne stečevine EU-a u ovom području.

I opet smo na početku priče, odnosno kako Hrvatska neće imati poteškoća kad tolike godine ne može implementirati Konvenciju koja ima mnogo manje zahtjeva od Direktive?
Zabrinjavajuće je da u Hrvatskoj ne postoji sustavna registracija oboljelih, što je praksa u zemljama Europske unije. Prema procjenama, od 1960. do danas, zbog fluktuacije radne snage, azbestu je privremeno ili trajno bilo izloženo oko 45.000 ljudi. Od 1990. do danas 450 radnika je prijavljeno da boluje od bolesti uzrokovanih azbestom, 200 ih je umrlo.
Potpuna konfuzija nastala je s prvim danom ove godine, stupanjem na snagu Liste otrova, među kojima je i azbest, čija se proizvodnja, promet i upotreba zabranjuje. Pritom se nijednim zakonom nisu obuhvatile sve okolnosti koje uključuju radnike i ljude koji su bili ili će biti izloženi azbestu, te otpad.

U lipnju se, nakon višegodišnjeg napora Udruge oboljelih od azbestoze i eko-udruga, slučaj tvornice Salonit Vranjic i (ne)primjena Konvencije 162. o azbestu drugi put našao na dnevnom redu zasjedanja Međunarodne konferencije rada u Ženevi. U hrvatskom izaslanstvu (predstavnici Vlade, poslodavaca i sindikata) sindikalne središnjice iskazale su jedinstven stav te zahtjev za apsolutnom zabranom upotrebe azbesta kao sirovine uz cjelokupno rješavanje nastale situacije. Točnije, izradu paketa zakona koji bi obuhvatio sve radnike koji su ikad bili izloženi štetnom utjecaju azbesta, isplatu naknade štete profesionalno oboljelima ili obiteljima radnika umrlih od posljedica izloženosti azbestu, i to za sljedećih 40 godina.

Treba utvrditi uvjete za odlazak u mirovinu po povoljnijim uvjetima za sve koji su bili izloženi azbestu, osigurati naknadu štete za stanovništvo i njihove obitelji oboljele od bolesti uzrokovanih izloženosti azbestu. Na kraju, treba odrediti potpunu sanaciju odlagališta azbestnog otpada, saniranje već odloženog azbestnog otpada i okoliša tvornice, te utvrđivanje načina postupanja u svim budućim slučajevima doticaja s azbestom - kroz rušenje ili obnovu građevina, cesta i ostalih objekata u koje je azbest kao sirovina ugrađen.
Odbor za primjenu standarda u Ženevi je odredio izravnu kontaktnu komisiju visoke razine, s tim da Vlada u rješavanje problema mora uključiti sve socijalne partnere i sve zainteresirane.

Budući da su posljedice izloženosti azbestu u većini slučajeva vidljive i nakon deset godina, da je Salonit Vranjic do 1998. bio u državnom vlasništvu, te da je većina radnika oboljela upravo u tom razdoblju, odgovornost Države tim je veća. Tim više što je zakasnila u donošenju i provedbi svih mjera zaštite koje u državama EU-a već godinama postoje i postupno se povećavaju.

Rješavajući ovu problematiku, odlučujemo o temeljnim pravima - na život i zdravlje. To je odgovornost već samo po sebi. A rješenje i provedba trebali bi biti prvi i najviši cilj.