savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1114&preferans-s-racanom-i-japom=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1114&preferans-s-racanom-i-japom=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1114&preferans-s-racanom-i-japom=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1114&preferans-s-racanom-i-japom=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=3069&ivo-josipovic

Josipović Ivo
Datum:
06.12.2017
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
AK-60
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Tko je Japa?

Prijateljevanje s Ivicom bilo je privilegija i kad smo se slagali i kad smo se razilazili, pa ponovo nalazili. Ne samo jer sam imao prilike vidjeti kako radi i razmišlja jedan od naših najvažnijih političara nego i zbog brojnih, uzbudljivih partija preferansa.

Kako je vodio politiku, tako je igrao preferans: oprezno, ali i mudro.

Ipak, možda malo preoprezno. Zato njegovi dobitci, ali i gubitci, nisu bili preveliki. Najveći dobitak tih partija bili su razgovori o društvu i politici koji su se vodili i u kojima je Ivica znao izaći sa zanimljivim tezama.

Posebno je bio inspiriran kad se pref događao u njegovu, knjigama i slikama prekrcanom, pomalo boemskom stanu, uređenjem i standardom bližem skromnom profesoru književnosti ili filozofije, manje jednom od vodećih političara kroz dugi period naše novije povijesti.

Hrvatska, koja je slobodu platila životima svojih branitelja, ali i lopovskom pretvorbom i privatizacijom, kršenjem ljudskih i manjinskih prava te autoritarnošću vlasti, zaželjela je više demokracije. Zato je ustavnim promjenama 2000. godine lik predsjednika-Jape zamijenjen sustavom parlamentarne demokracije

Sigurno se pitate tko je onaj treći iz naslova, Japa. Nije to treći u preferansu, bio je to imaginarni lik kojeg je Račan često spominjao u našim političkim raspravama.

Mitski strogi otac nacije, gazda i zaštitnik, vlastodržac nedemokratska stila, neupitni autoritet. Politički lik koji, govorio je Račan, dobar dio hrvatskog naroda hoće i traži.

Jer, Japa fikasno rješava probleme, zapošljava, liječi, pomaže pri upisu na fakultet, posreduje kod poslova, odlučuje o svim državnim poslovima, o tome kome je gdje mjesto u politici, biznisu, znanosti….

Nema nesigurnosti, nema straha, nema neizvjesnosti.

Naravno, za one koji poljube prsten.

Kaže, takav je bio Tito, takav je bio Tuđman, Sanader mu se približio. Jednom riječju, pater familias nacije.

Japa, kažu Zagorci, Ćaća, rekli bi Dalmatinci. Za Japu Titova profila prošlo je vrijeme. Nema socijalizma, nema Jugoslavije, ne može biti ni Tita. Osim u fantazmagorijama ljutih desničara i desnih populista koji narod plaše jugokomunističkim nostalgičarima kako su nekada djecu plašili vampirima i zlim vješticama.

Japa-Tuđman izašao je, barem privremeno, iz mode kada je dovršena konstitucija nove države i njena obrana u krvavom ratu.

Hrvatska, koja je slobodu platila životima svojih branitelja, ali i lopovskom pretvorbom i privatizacijom, kršenjem ljudskih i manjinskih prava te autoritarnošću vlasti, zaželjela je više demokracije. Zato je ustavnim promjenama 2000. godine lik predsjednika-Jape zamijenjen sustavom parlamentarne demokracije u kojemu predsjednik ili predsjednica nema puno izvršnih ovlasti, gotovo nikakve. Polupredsjednički je sustav zamijenjen novim, parlamentarnim, iz kojega su mnogi čitali više demokracije, participativnosti i podjele vlasti.

Je li Japa otišao u povijest?

Ali, Japa je još tu. U mnogim glavama, običnih ljudi i političara, novinara, analitičara. I ja sam ga se sjetio, hvala predsjednici Grabar-Kitarović i prvom SDP-ovcu Davoru Bernardiću. A, ne, nisu oni jape, dapače! Sjetih ga se zbog njih, jer se preko njihovih leđa zaziva neki novi Japa, sustav u kome ćemo opet imati jakog Ćaću ili Japu, kako Vam milo, ne samo faktično, već i na institucionalnoj razini.

I Račan je, smješkajući se zbog sanca??? u rukama, jednom rekao: Japa je tu, u našim glavama, mnogi ga traže i zazivaju i u realnoj politici.

Teza kako bi institut predsjednika ili predsjednice Republike trebalo birati u parlamentu, dakle učiniti potpunim fikusom samo zato što postoji nezadovoljstvo radom sadašnje Predsjednice, potpuno je pogrešna

Ali, Japu se ne zaziva samo na nacionalnoj razini. Najdugovječniji načelnici, gradonačelnici i župani su upravo oni u kojima građani na lokalnoj razini prepoznaju Japu.

Japa odlučuje o svemu, sve ga se pita, neposluh se nemilosrdno kažnjava. On suvereno kreira prostorne planove, zapošljava i otpušta administraciju, očinskom rukom dijeli novce iz lokalnog proračuna, ne svima, samo njima, onima koji znaju gdje se i kako pokloniti.

I u političkim je strankama isto. Unutarstranačka demokracija, uglavnom na papiru. Japa otišao s vrha SDP-a. Bernardić kaže, prvi sam među jednakima. Užas, krešte mediji, viču stranački sljedbenici ex-jape! Pa, SDP treba vođu, treba čvrstu ruku, nikako nekakvog-prvog-među-jednakima! Bernardiću, bit ćeš Japa il’ te neće biti!

Napalo i predsjednicu Grabar-Kitarović. Kažu, složio bih se, ne radi dobro svoj posao. I što žele kao lijek? Ni više, ni manje, nego da joj se oduzme i ono malo ovlasti, da se predsjednica ili predsjednik biraju u Saboru, da o njenom ili njegovu izboru ne odlučuje narod već parlament, čitaj stranke, još bolje, da odlučuje Japa.

Teza kako bi institut predsjednika ili predsjednice Republike trebalo birati u parlamentu, dakle učiniti potpunim fikusom samo zato što postoji nezadovoljstvo radom sadašnje Predsjednice potpuno je pogrešna.

Istom bismo logikom mogli zagovarati ukidanje ili ograničenje ovlasti Ustavnog suda (Japa Orban je to i proveo!) nezadovoljni njegovim radom ili, ne daj Bože, razmisliti da ukinemo pernarizirani parlament ili vladu ako bismo trenutnu smatrali nesposobnom.

Kriptopredsjednički sustav: zašto predsjednik smeta Japi

Ako predsjednički, pa i naš nekadašnji polupredsjednički sustav označimo kao onaj u kojemu predsjednik ima ogromnu i gotovo nekontroliranu moć, kako je to bilo s Hrvatskom za Tuđmana, možemo reći da je institucija predsjednika, u našoj političkoj kulturi i društvenim odnosima bila institucionalizirani Japa.

Ako se zapitamo tko u našoj političkoj kulturi i faktičnim političkim odnosima ima nekontroliranu ili slabo kontroliranu moć, onda sigurno Japu, istina, ne onog institucionalnog, možemo prepoznati u liku premijera.

Praksa Sanaderove i Milanovićeve vladavine (bez stavljanja znaka jednakosti u pogledu moguće korupcije ili vrjednosnog sustava koje su zastupali, bio bih jako nepravedan prema Milanoviću) to potvrđuje.

Sve ustavne norme o parlamentu kao najvišem političkom tijelu i tijelu vlasti, njegovoj načelnoj supremaciji u odnosu na vladu ili odredbe o vladi kao kolektivnom tijelu vlasti naprosto su floskule.

Vidjet ćemo hoće li i Plenković postati kancelar; mogao bih se kladiti da hoće. Možda ne zato što to želi, već zato što bi ga naša politička kultura, potreba za Japom na to mogla uputiti. Naši de facto kancelari, za razliku od njemačkih, nemaju one suptilne, praksom i političkom kulturom razvijene mehanizme kontrole i ograničenja svevlasti

Premijer odlučuje, ako i kada to želi, o svemu. Upravo onako kako je to činio predsjednik u predsjedničkom ili polupredsjedničkom sustavu koji smo imali.

Iako to ne proizlazi iz Ustava, i Sanader i Milanović de factosu bili kancelari. Istina, Račanov i kratkotrajni Oreškovićev mandat bili su iznimka. U njihovim se mandatima odluke moralo usuglašavati u vladajućoj koaliciji, što su japcoljupci označavali njihovom slabošću.

Iako usporedba ta dva mandata možda i nije moguća. Orešković je bio premijer bez ikakva legitimiteta i rezultata, Račanov je mandat ostavio traga u našoj političkoj povijesti.

Vidjet ćemo hoće li i Plenković postati kancelar; mogao bih se kladiti da hoće. Možda ne zato što to želi, već zato što bi ga naša politička kultura, potreba za Japom na to mogla uputiti. Naši de facto kancelari, za razliku od njemačkih, nemaju one suptilne, praksom i političkom kulturom razvijene mehanizme kontrole i ograničenja svevlasti.

Zato ovakav parlamentarni sustav, u kojemu de facto ne postoji podjela i međusobna kontrola vlasti u odnosima izvršne i zakonodavne vlasti, treba označiti kriptopredsjedničkim sustavom.

A u kriptopredsjedničkom sustavu Japa (premijer i kriptopredsjednik) ne trpi političku konkurenciju makar i objektivno puno slabijeg lika, predsjednika.

Najveći je grijeh predsjednika ili predsjednice što ima neusporedivo veći politički legitimitet nego premijer. U konačnici za predsjednicu je glasala većina svih birača. Premijer se postaje voljom većine u parlamentu sastavljene od koalicija koja su svaka za sebe, a i ukupno, dobile osjetno manje glasova u odnosu na glasove predsjednice Republike na predsjedničkim izborima.

Ista je situacija bila i s vladom i premijerom Kukuriku koalicije. Po broju glasova ta je dobitna koalicija, skupa sa svim opcijama koje su je podržale u parlamentu, imala osjetno manje glasova od onih koje sam dobio na predsjedničkim izborima 2010., pa čak i 2015. godine kad sam izbore izgubio.

Da, različite je vrste izbora teško uspoređivati pukim brojkama, ali zaključak je jasan: u našem sustavu predsjednica ima veći demokratski legitimitet od premijera. Premijer ima neusporedivo veću vlast, institucionalnu i realnu, od predsjednice.

Još nešto. Sasvim sigurno i zato jer nema realnu moć, pa ni odgovornost, predsjednik ili predsjednica su redovito znatno omiljeniji u javnosti od premijera.

Predsjednik ne donosi na dnevnoj osnovi odluke koje mogu generirati nezadovoljstvo birača. Premijer to mora činiti gotovo svaki dan, a uz to i nosi breme nepopularnih odluka cijele vlade.

Premijer Milanović je davao naznake kako bi rado da se predsjednik bira u parlamentu upravo zato da ga delegitimira. U praksi je izbjegavao čuti prijedloge s Pantovčaka smatrajući to zadiranjem u njegovu vlast. Za 20 mjera koje su mu predlagane da bi se olakšala dužnička kriza nije htio ni čuti samo zato jer su dolazile s ”drugog brd”

Očito, moć ima svoje lice i naličje. A premijeri, koji objektivno nose puno veći teret upravljanja državom nego predsjednici, sigurno ne gledaju sa zadovoljstvom kako predsjednici uživaju veću naklonost javnosti. I tu ih možemo razumjeti.

Možda upravo zato što vlast tendira ne biti ograničena, nemati institucionalni ili izvaninstitucionalni osigurač, premijeri su uvijek s podozrenjem gledali na predsjednike. Iako s malo ili nimalo ovlasti, činjenica da su izabrani neposredno daje im politički kapital koji oni mogu i ne moraju znati iskoristiti.

Ali, opasnost je tu!

Premijer Milanović je davao naznake kako bi rado da se predsjednik bira u parlamentu upravo zato da ga delegitimira. U praksi je izbjegavao čuti prijedloge s Pantovčaka smatrajući to zadiranjem u njegovu vlast.

Za 20 mjera koje su mu predlagane da bi se olakšala dužnička kriza nije htio ni čuti samo zato jer su dolazile s ”drugog brda”, jer kao to predstavlja nasrtaj na ingerencije vlade. Zato je bio sačinjen nacrt novog Zakona o obrani koji je, de facto, kao vrhovnog zapovjednika u miru statuirao ministra obrane od kog se odustalo zbog prijetnje Ustavnim sudom.

Zato vlada nije htjela da se promijeni disfunkcionalni Zakon o pomilovanju, jer je inicijativa dolazila s Pantovčaka. Ista je sudbina bila i mnogih drugih prijedloga koji su dolazili iz Predsjedničkog ureda. Zato su premijeri znali zabranjivati svojim ministrima da dolaze na konzultacije predsjedniku, čak i da mu budu izaslanici na pojedinim događajima.

Uz to i paradoks, ne samo naš: predsjednik/ca Republike ima ograničen mandat (najviše dva), a premijer, teoretski, može biti na toj dužnosti neograničeno.

Zašto paradoks? Zato jer je ograničenje mandata u funkciji ograničenja moći i sprječavanja da jedna osoba ne prigrabi vlast na predug period.

Paradoks je da figura s relativno malo moći (predsjednik) ima ograničen mandat, a figura s gotovo svom mogućom moći (premijer) ne.

Naravno, ne zagovaram ukidanje ograničenja mandata za Predsjednicu, kao ni ograničenje mandata za premijera. Uostalom, takva rješenja, očito povijesno uvjetovana, ali disfunkcionalna s obzirom na svrhu (ograničenje moći), imaju i druge zemlje

Naravno, ne zagovaram ukidanje ograničenja mandata za predsjednicu, kao ni ograničenje mandata za premijera. Uostalom, takva rješenja, očito povijesno uvjetovana, ali disfunkcionalna s obzirom na svrhu (ograničenje moći), imaju i druge zemlje.

Nadam se da nova politička vremena u Europi na primjeru nekih sadašnjih autoritarnih premijera neće pokazati da izbori nisu jamstvo istinske demokracije.

Uostalom, u komparativnoj smo političkoj praksi viđali kako su snažne i autoritarne vođe zaobilazile ograničenje mandata institucionalnom promjenom moći na relaciji predsjednik-premijer seleći se na onu funkciju gdje više nemaju ograničenja i za koju su (zapravo, za sebe) kreirali novu, moćniju ustavnu poziciju.

Čemu služi predsjednik Republike u parlamentarnom sustavu i zašto ga treba neposredno birati?

Nastavak slijedi…

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


12.12.1969  Rocco Barbara
12.12.1968  Dorkić Darko
12.12.1955  Ajduković Jovan
12.12.1952  Štulić Branko
12.12.1946  Dumbović Darinka
12.12.1942  Halle Ivana
12.12.1941  Žic Dragutin