Sjećam se kako sam bio šokiran izjavom jednog mog studenta da je Hitler, ”navodno zločinac”, učinio mnogo dobroga za svoj narod, a uostalom zamalo pobijedio u ratu. Nije me toliko iznenadila ta izjava mladog čovjeka, koliko tiho slaganje drugih koje sam osjetio u zraku.

Ja sam se, sasvim pedagoški krivo, ljutio i pjenio, nisam bio spreman osporavati strašnu povijesnu i činjeničnu tvrdnju misleći da je to nesporno krivo. Strahota zablude!

Danas sam sudjelovao u neskriveno rasističkoj raspravi o ugroženosti i superiornosti bijele rase, što je bilo tumačeno kao legitimno ”desničarenje”. Uostalom, zar ti migranti nisu sumnjivi i izabranim političarima, a ne samo mojim studentima?

Istraživanja doista pokazuju zabrinjavajuće neznanje mladih o politici. Mi se zgražamo nad tim što ne znaju tko je bio Adolf Hitler, Staljin ili Ghandi. Radije bi prosvijećenu diktaturu nego konfuznu demokraciju. Ne žele čitati, nisu ih učili razmišljati. O politici razmišljaju u kategorijama cirkusa, kriminala i korupcije. Smatraju da su uspješni oni koji prodaju mandate, a ne oni koji žive za ideale.

Istraživanja doista pokazuju zabrinjavajuće neznanje mladih o politici. Mi se zgražamo nad tim što ne znaju tko je bio Adolf Hitler, Staljin ili Ghandi. Radije bi prosvijećenu diktaturu nego konfuznu demokraciju. Ne žele čitati, nisu ih učili razmišljati. O politici razmišljaju u kategorijama cirkusa, kriminala i korupcije. Smatraju da su uspješni oni koji prodaju mandate, a ne oni koji žive za ideale

No što bismo mi htjeli? Kod kuće, ako je kuća i dom, nema vremena za odgoj. Djeca i kad prođu godine sazrijevanja, vise na roditeljskoj pomoći. Roditelji nemaju autoriteta, ne razumiju moderni svijet, a posrću pod teretom troškova kredita i bespoštedne trke za materijalna dobra.

Mi bismo htjeli da ih u školama uče o građanskim vrlinama, etici i ljudskim pravima. Tko? Bezvoljni i cinični nastavnici, potplaćeni, nedovoljno poštovani. Nema posebnih novina o učiteljima, ali ima o sportu, manekenkama i stilu (pa ma što to bilo), vještini vođenja ljubavi i horoskopu. Vlasnik televizije kaže: ”Pa zar vi gledate National Geographic“! Njemu istraživanja pokazuju da se gleda Big Brother i mudre rasprave u dijalektu. Hoće li taj tip ”regionalne kulture” (ili transnacionalne ženidbe i udaje poznatih) proširiti granice nacionalne tolerancije?

Nešto drugo i dublje je posrijedi.

Cijeli sistem društvenih vrijednosti se zaljuljao i pao. Solidarnost i profit ne idu zajedno. Ne može se proklamirati nacionalna pomirba, a društvo dijeliti na nostalgičare i domoljube, udbaše i ustaše. Povijest se ubrzano revidira, pokazuje naličje neprikosnovenih istina (što je radio Nikoletina Bursać nakon rata?), olako barata brojevima i ideologijama.

Mladi su po naravi heretici i ne priznaju dogme, a ne znaju ni činjenice. Rat je gotov, i ne samo onaj svjetski, već i domaći. Nema potrebe za mržnjom, već za patriotizmom. Ako netko misli, ili živi, ili se krsti, ili slavi druge praznike nije nam samim tim opasni neprijatelj. Zazivanjem četnika dobiju se ustaše. I obratno.

Istina je to da društvo, zapravo vlade, nemaju nikakvu politiku odgoja mladih ljudi, nemaju instrumente kojima se postiže građanska socijalizacija. U izboru da li dati sredstva za socijalni mir, sanacije ili kupnju glasova ili pak za obrazovanje biraju se manji, no trenutni prioriteti.

Mladi ne idu na školovanje izvan kuće, ne idu u vojsku, ne rade povremeno fizičke poslove. Rijetki su volonteri. Pa takvo je društvo sebičnosti, prevara i egoizma u kojem žive. Popraviti društvo ipak mogu samo mladi lišeni cinizma i teških životnih razočaranja.

Ne smijem kretati od sebe. Nisam jedini, cijela moja generacija ostala je u istom svijetu neispunjenih obećanja. Nismo nikad doživjeli generacijsku smjenu, uvijek smo nekako trebali čekati, a ispadalo je da kasnimo.

Istina je to da društvo, zapravo vlade, nemaju nikakvu politiku odgoja mladih ljudi, nemaju instrumente kojima se postiže građanska socijalizacija. U izboru da li dati sredstva za socijalni mir, sanacije ili kupnju glasova ili pak za obrazovanje biraju se manji, no trenutni prioriteti

Bila je to generacija koja je svoje najbolje godine potrošila u vrijeme krize, nestašice, pa kasnije rata, pa privatizacije, pa vlade koalicijskih svađa, pa vlade završne pljačke. Jadno se osjećam jer su dobra vremena prošla. Zato kada se pojave mladi i ambiciozni koji ne žele čekati, dolazim u iskušenje da ih hrabrim i potičem njihovu ambiciju.

Nemaju znanja i iskustva, znaju jezike, ali strane riječi loše koriste u hrvatskom, kada nešto ne znaju, ponavljaju izlizane fraze, otkrivaju sjajne ideje koje su se pokazale nepraktične, riječju: muljaju i blefiraju.

Moji prijatelji, redom iskusni i još u snazi, u tome vide velike smetnje i nezrelost. Pitaju me kome ostavljamo sve što smo stvorili. Ja smatram da se treba pitati što smo to ostavili ili, bolje, što su nam ostavili, a što mi ostavljamo.

Prije dvadeset godina, kada je moja generacija trebala, a nije, preuzeti glavne poslove ove države došlo je do zastoja, šoka i diskontinuiteta. Zato danas gledamo ostarjele političare, ljude koje muči giht i kolesterol, ali koji se žilavo ne daju zamijeniti. Odu na jedan dan u mirovinu, pa se vrate i dašćući tvrde da je s njima sve u redu, da dobro rade i da oni još mogu.

Dosta je čekanja. Mladi dolaze. Ispravljam: oni su došli.

Donekle nismo nesvjesni brzine i važnosti generacijske smjene u kojoj se nalazimo. Oni su borbeni, ne trpe dogme, spremni na iskustva. Mlade se smatralo, bez obzira na njihova građanska i biračka prava, zainteresiranima za zabavu, sport i mladenačke stvari. Podilazilo se stavovima o tome da je škola preteška, da su udžbenici preveliki, a testovi zahtjevni.

Mlade se držalo u nekoj vrsti transa u kojoj su mogli postajati samo razočarani i pasivni, neuki i utopisti, skloni radikalnim, a ne promišljenim rješenjima, sklonima samo neobuzdanoj mašti.

Zato se ne smijemo zavarati sklonošću mladih da ne vjeruju našim tvrdnjama o prošlosti. Osvjedočili su se da se povijest može mijenjati i onda kada se sadašnjost ne mijenja, a budućnost ne obećava.

Kad vidite mlade ljude koji dane ispunjavaju blaziranim željama i mitovima, ne gledajte na njih s visine, kao da smo mi stariji bili ozbiljniji i znali više od njih, nego kao na mrtve kapitale koje smo mi stvorili, jer im nismo dali mjesto na vrijeme

Naravno da se bojimo njihovih zabluda i ponavljanja nesretne povijesti. Naravno da nam izgleda strašno njihovo neznanje, no tko je i u našoj školi prije pola stoljeća stvarno ozbiljno čitao Hegela, Spencera, Dostojevskog, Bergsona ili Le Bona? I mi smo prošlost povremeno zaboravljali i držali se logike mladosti koja kaže starosti: vi znate prošlost, a mi gradimo budućnost.

Da bi mijenjali svijet, možda je i bolje da nemaju znanja i iskustva, no strašna sklonost reviziji povijesti treba imati granice. Ne u autoritetu, već pozivom na razum.

Kad vidite mlade ljude koji dane ispunjavaju blaziranim željama i mitovima, ne gledajte na njih s visine, kao da smo mi stariji bili ozbiljniji i znali više od njih, nego kao na mrtve kapitale koje smo mi stvorili, jer im nismo dali mjesto na vrijeme.