Nevjerojatna je naivnost ljudi u masi. Onaj trenutak kad se utopimo u ugodnom blaženstvu i sigurnosti jata, zaboravimo oprez. Ono što nikad ne bih povjerovao trgovcu koji prodaje po kućama u gomili ljudi koja luta po izvanrednim pojeftinjenjima vjerujem gledajući kako se ponašaju drugi. Ako je njima neka roba dobra, onda je valjda dobra i meni.

Jeste li ikad na blagajni ”Konzuma” gledali kada narod kupuje na bonove? U kolica se trpaju i stvari za koje je upitno koliko trebaju, koliko vrijede i kakve su kvalitete. Sada, u petak, kupio sam šest tanjura, onih bijelih jeftinih i nelomljivih, jednostavno zato što sam stajao u redu kod te police. Stvarna kupnja za božićne bonove ne čini mi se kao trošenje novca. Što će mi ti tanjuri? Kako ću objasniti zašto sam ih kupio? U kolicima ispred mene nalazi se pet ili šest tuba za pranje zubi, a viđao sam kako vire i plišani medvjedići i slagalice koje su iznad ljudske inteligencije i strpljenja.

Zašto smo tako naivni?

Ovdje množinu koristim baš zbog toga da bih se prikrio u masi, da bih prema sebi imao opravdanje za neracionalnosti koje povremeno činim, jer mi se dogodi da, premda znam rizike i ishode, izgledam moćnije kad vjerujem u dobar ishod.

Pregovori su imali pravu svrhu u opravdanju za odstupanje od izbornih obećanja i zaštitu predsjednika stranaka od unutarstranačkih nemira i nezadovoljstva. Zato se nije pregovaralo o fiskalnoj stabilizaciji, proračunu, vanjskim dugovima, izbornom zakonu, nespojivosti funkcija, ustavnom sudu ili ukidanju jedinica (osim načelno, tj. neodređeno). Kartaški rečeno: blef. Izravno rečeno: zavaravanje

Nažalost, često se razočaram u naivnost puka.

U politici je to pogubno i neoprostivo. Političari nemaju pravo na razočaranje i malodušnost. Kaže Weber: ”Samo onaj koji sigurno zna da se neće slomiti zbog onog što je s njegovog stajališta svijet previše glup i prost za ono što hoće, i tako da u svemu tome može reći ‘ipak’! – samo je taj pozvan baviti se politikom”. Divim se takvom elegantnom rješenju: svijet je prost i naivan, ali kad to vidiš, tek onda treba zapeti i naoružati se srčanošću.

Doista, doista, hrvatska politika je samo za ljude jakih živaca, hrabre i bezobzirne, ili pak za neuke i naivne, nesvjesne rizika i izazova.

Mene je zapravo smetala očita bezobzirnost pregovora o vladi. Mijenjali su se uvjeti, razvlačili se rokovi i pažnja odvodila od stvarnih pitanja reformi i vlasti. Tu se ne radi o umijeću pregovaranja, već blefiranja. Kao da se radi o partiji preferansa. Igraju trojica. Licitira se do sve jačih i jačih uvjeta igre. Svi su najavili licitažu iznad svojih karata, prave se mudrijima i lukavijima nego što to treba.

Ne zanimaju me sami igrači, njihovo knjigovodstvo dobitaka i gubitaka, već kibici i publika koja ne uživa u takvoj igri, nego gubi strpljenje slijedeći usputne primjedbe igrača, a čak ni pravila više nisu jasna. Otkud šah u preferansu?

Za one malobrojne koji ne kartaju moram reći jednostavnije: pregovarači o sastavu vlade zaigrali su se iznad svojih moći i sve je izmaklo kontroli. Velikim strankama činilo se najjednostavnijim popustiti izvornim uvjetima, jer tako i tako pregovori o reformama neće obvezivati kada se u stvorenoj vladi prestanu baviti dobrim namjerama i plemenitim ciljevima. Takvi pregovori su pregovori o dobrim namjerama.

Pa da ponovim: političari dok nisu na vlasti misle da je sve jednostavno i moguće, a kad dođu na vlast, tvrde da je sve složeno i nemoguće. Ponekad pristojno dodaju da nije pravi trenutak.

Karamarko se najprije zaletio. Nije mu trebala ocjena da je konstituiranje Sabora državni udar. Zar je državni udar sazivanje novog, izabranog predstavničkog tijela? Pod utjecajem svoje čvrste jezgre preko noći se pribrao, napustio teoriju prijevare i sam počeo hitro raditi na uvjeravanju, pritiscima i prijetnjama kolebljivoj jezgri Mosta. U tome je uspio. U zadnji čas i u nejasnim okolnostima

Takvi pregovori imali su pravu svrhu u opravdanju za odstupanje od izbornih obećanja i zaštitu predsjednika stranaka od unutarstranačkih nemira i nezadovoljstva. Zato se nije pregovaralo o fiskalnoj stabilizaciji, proračunu, vanjskim dugovima, izbornom zakonu, nespojivosti funkcija, ustavnom sudu ili ukidanju jedinica (osim načelno, tj. neodređeno). Kartaški rečeno: blef. Izravno rečeno: zavaravanje.

Neprimjetno je prošlo odustajanje od tripartitne vlasti. Pred dva dana to je bilo najvažnije. Takva vlast, ako bi se o nečem složila, mogla je imati većinu za promjenu Ustava, izbor novih sudaca Ustavnog suda, stvarne reforme sudstva i javne uprave. Budući da toga sad nema, stvoren je sjajan način i alibi, ako se i dobije vlast, da se ne mijenja ništa, ništa važno, a da se za to prigodno optuži treći.

Da je Milanović postao predsjednik Sabora, osim što bi se usputno oslobodio popularnog i poštenog Josipa Leke, kontrolirao bi situaciju i pregovarao bi ili bi se bar pravio da pregovara. Njegov osnovni cilj i nije bio postati premijerom, nije mu cilj bila vlada, već vladanje. A to je značilo razbijanje Mosta, stvaranje problema konkurentima, te vlast bez sumnjivih saveznika i jakih ličnosti.

Njemu je cilj bio oslabiti Karamarka i pridobiti Petrova. Ali, što će njemu Petrov? Da ide na sastanke u Bruxelles, da mu dovede još neiskusnih ministara? On hoće vladati, dakle prije izbore, no tanku većinu u Saboru, a ako nema izbora, onda je za cilj imao stvoriti većinu u Saboru. Nije to bilo pitanje broja potpisa, već stvarne distribucije utjecajnih mjesta. Ako pak bude potvrđeno da ide u oporbu, teško će umiriti svoje mlade lavove željne vlasti i koristi.

Karamarko se najprije zaletio. Nije mu trebala ocjena da je konstituiranje Sabora državni udar. Zar je državni udar sazivanje novog, izabranog predstavničkog tijela? Pod utjecajem svoje čvrste jezgre preko noći se pribrao, napustio teoriju prijevare i sam počeo hitro raditi na uvjeravanju, pritiscima i prijetnjama kolebljivoj jezgri Mosta. U tome je uspio. U zadnji čas i u nejasnim okolnostima.

Petrov, koji je imao aureolu novog čovjeka, jednostavnog, principijelnog i hrabrog, brzo gubi tu pozlatu. Njegovi drugovi, izloženi bespoštednim medijima, pokazuju nedostatak iskustva, prevrtljivu nedosljednosti, govore u dijalektu i ostavljaju dojam nespremnosti za europsku razinu. Budući da njihovi zahtjevi počinju izgledati pretjerani, zapliću se u kontradikcijama. Traže ključeve kod raspodjele direktorskih mjesta u javnim poduzećima! Željeli bi imati više ministara nego zastupnika. Šala mala

Za njega bi izbori u ovom trenutku bili rizik. Njegovo udaljavanje od poletne i ”međunarodno priznate” jezgre vlastite stranke (Stier, Plenković…) nepotrebno je otrovalo odnose. Teško mu je privući glasače i dobiti podršku sredine političkog spektra. On ne vodi koaliciju stvarnih stranaka, već njihovih predsjednika koji mu sve više štete (Ilčić). Morat će moliti Kolindu za pomoć, Šeksa za savjet, a Vedriša za ideju i orijentaciju.

Petrov, koji je imao aureolu novog čovjeka, jednostavnog, principijelnog i hrabrog, brzo gubi tu pozlatu. Njegovi drugovi, izloženi bespoštednim medijima, pokazuju nedostatak iskustva, prevrtljivu nedosljednosti, govore u dijalektu i ostavljaju dojam nespremnosti za europsku razinu. Budući da njihovi zahtjevi počinju izgledati pretjerani, zapliću se u kontradikcijama. Traže ključeve kod raspodjele direktorskih mjesta u javnim poduzećima! Željeli bi imati više ministara nego zastupnika. Šala mala. (Zašto za ministre i direktore ne bi išle osobe koje nisu bile na listama?) A ako ih upute na rad u vladu, tko će doći na njihovo mjesto? A sve jasnije se vidi da pojedinačno i izloženi postaju vreće za udaranje, a ne lukavi stratezi.

A novi izbori? Što da su ispali kao u Španjolskoj? Potajno se nadam da bi narod prezreo dobronamjerne diletante, cinične profesionalce i petljave organizatore, pa bi rezultati bili drugačiji. Bilo bi realistično da napustim tu nadu.

”I u višepartijskim sistemima često se može naići na pojavu da izborni mehanizam uopće ne apsorbira konflikte i da ishod izbora nema gotovo nikakvih posljedica, budući da se ne mogu dogovoriti ni osobe, ni programi, ni partije. Dakle procedura političkih izbora nije gotovo uopće prikladna da u njoj ‘sam narod’ riješi bitne društvene sukobe” (N. Luhmann, Legitimation durch Verfahren). Prije izbora, PRIJE, a ne sada trebali smo mijenjati izborni model!!

Kako ljudi vjeruju da je to normalno i da je što se sad događa kod nas demokracija? Nije normalno, nije pristojno, već je štetno i opasno za vjerodostojnost vlasti.

Ako institucije nemaju kanale u koje će se uliti društveni sukobi i razvesti interesi, ako nema institucija koje reguliraju predaju vlasti i mirno vladanje, tada se sila valja ulicama. Zar nam trebaju poplave da gradimo nasipe, krize da se probudimo iz naivnosti?! Zašto trpimo petljave pregovore neodgovornih da bismo shvatili da se demokracija ne gradi od uskogrudnih, lažnih proroka? Ili se složite, ili idite

Vođe daju primjer, a ne ponašaju se nisko i bez vrlina. Poštuju jedni druge kao i strpljenje javnosti. Ovi ili nisu vođe ili im je slučaj dao da se neodgovorno poigravaju povjerenjem koje su dobili. Znaju da demokracija pretpostavlja državnike (ne samo političare), a ne blefere i kartaše koji skrivaju karte i mijenjaju pravila tijekom partije, mrze kibice i tvrde da je rezultate bolje pamtiti nego pisati. Zašto ljudi naivno prihvaćaju govor o legitimnosti izabranih kada se njihova legitimnost topi svakog dana? Mjera pada legitimnosti političkih stranaka jest prezir ljudi prema njima, njihovim ”programima” svedenima na plitke fraze.

A ako institucije nemaju kanale u koje će se uliti društveni sukobi i razvesti interesi, ako nema institucija koje reguliraju predaju vlasti i mirno vladanje, tada se sila valja ulicama. Zar nam trebaju poplave da gradimo nasipe, krize da se probudimo iz naivnosti?! Zašto trpimo petljave pregovore neodgovornih da bismo shvatili da se demokracija ne gradi od uskogrudnih, lažnih proroka? Ili se složite, ili idite.