Bila je srijeda. Probudio sam se s jakim osjećajem gađenja. Imao sam čvrst osjećaj da trebam prestati s pisanjem kolumni, politikom, davanjem izjava i komentara. Neka to rade drugi, mlađi i žešći, uvjereni u perspektive i reforme. Dovoljno je bilo vremena da nas zamijene i sazriju. Ja bih se povukao i povremeno, ako već ne mogu izdržati, napisao pismo čitatelja u kojemu osuđujem neku notornu glupost, makar detalj koji drugi nisu zapazili.

Osjećaj gađenja prema politici i sumnja u demokraciju većine jasni su simptomi za koje je jedini lijek hrvatska šutnja. Liječenje osim dijete podrazumijeva odricanje od novina i televizije, a na radiju je dozvoljeno slušati samo emisiju za pomorce i ”Andromedu”. U ovo doba godine uostalom samo se pjeva o bijelom Božiću, općoj ljubavi i milosrđu. Idealno za novi početak hrvatske šutnje.

Prema iskustvu, ciklus te političke bolesti događa se svake četiri godine, koriste se mnogi lijekovi i homeopatija, no recidivi su česti. Sada kao da ponovo na red dolazi šutnja. U takvim trenucima žao mi je što ne pušim i ne pijem; lakše bih se prilagodio. I tako sam bio blizu odluke da zaratim s virusom hrvatske šutnje. Žena bi bila oduševljena napretkom bolesti, prijatelji bi mi govorili: ”Konačno, što ti je to trebalo”.

Osjećaj gađenja prema politici i sumnja u demokraciju većine jasni su simptomi za koje je jedini lijek hrvatska šutnja. Liječenje osim dijete podrazumijeva odricanje od novina i televizije, a na radiju je dozvoljeno slušati samo emisiju za pomorce i ”Andromedu”. U ovo doba godine uostalom samo se pjeva o bijelom Božiću, općoj ljubavi i milosrđu. Idealno za novi početak hrvatske šutnje

Još uvijek u tom raspoloženju prolazio sam našim parkiralištem u dvorištu. Malo odmaknut od mene prolazio je poštar s naramkom pisama. Nešto mi je rekao, ali ja nisam dobro čuo. I inače smo se pozdravljali i pili kavu na susjednim stolovima, izgledao mi je zainteresiran za politiku i smiješio se slušajući moje razgovore. Što mi je to rekao? Pitao sam ga da ponovi. On kaže: ”Gdje ste, profesore? Ništa vas nema. Što ste si umislili da je šutnja zlato? Ili se spremate za prijelaz?”

Nije bilo podrugljivosti u glasu, ali su se osjetile nijanse bolesti političkog razočaranja. Što da mu kažem. Sâm sam kriv što su me svrstali u političare. U srce me je ujela završna rečenica – ”napustili ste narod i ne družite se s narodom”.

Vjerojatno bih sve zaboravio da nisu slijedila i druga dva udarca. Prijatelj, teško zaražen politikom, jedan od onih koji znaju da je moje uvijek biti u oporbi, ali se ne predaje kad me nagovara da se kandidiram za nešto, uhvatio me je objašnjavajući da je sve to zavjera Karamarkovog podzemlja, smišljena ne zato da spriječi komunjare, nego da mu osigura utjecaj bez odgovornosti. To sve radi toga da Karamarko ne mora istupati, zakazivati presice, putovati na sastanke u Bruxelles. Premda mislim da u tome ima istine, ne dajem mu za pravo, jer kakav je to političar koji se odriče položaja vođe. E, tu i jest cijeli trik. On ostaje vođa u sjeni, sve nadzire, a ni za što ne odgovara. Predat će vladu mandataru, zadržati poluge vlasti.

Ni sat vremena kasnije jedan od prijatelja s regata, čovjek koji je bio ponosan na to da ne zna tko je premijer, a tko predsjednik Sabora, sav uzbuđen objašnjavao mi je kako je sve imitacija Miloševićevog trika s imenovanjem Milana Panića za premjera. I kod Panića se pojavilo pitanje odricanja od američkog državljanstva jer američka praksa brani američkim državljanima primanje takvog položaja. Ja ga uvjeravam da nema sličnosti, jer su ovlasti Oreškovića daleko veće, a predsjednica je Kolinda.

Uostalom, Kanada je nešto drugo. On trijumfalno kaže da se vraćamo u doba Franje Tuđmana gdje autoritet ne izvire iz Ustava i izbora, već iz statusa vođe. Pa i Franjo je imao Matešu da radi te da mu ne smeta u vladanju.

Toliko slaganje dviju sasvim različitih osoba nisam očekivao: ovo je rekonstrukcija vlasti struktura sjena, vladanja iza kulisa institucija i pravila, stvaranje vlade iznad zakona.

Prijatelj, teško zaražen politikom, jedan od onih koji znaju da je moje uvijek biti u oporbi, ali se ne predaje kad me nagovara da se kandidiram za nešto, uhvatio me je objašnjavajući da je sve to zavjera Karamarkovog podzemlja, smišljena ne zato da spriječi komunjare, nego da mu osigura utjecaj bez odgovornosti. To sve radi toga da Karamarko ne mora istupati, zakazivati presice, putovati na sastanke u Bruxelles. Premda mislim da u tome ima istine, ne dajem mu za pravo, jer kakav je to političar koji se odriče položaja vođe. E, tu i jest cijeli trik. On ostaje vođa u sjeni, sve nadzire, a ni za što ne odgovara. Predat će vladu mandataru, zadržati poluge vlasti

Osjećaj gađenja nije nestao, i dalje sam se smatrao imun na politiku. Proći ću iskušenja, izbjeći uvrede i poniženja, razgovore s ljudima kojima sam simpatičan, no oni se ne bi angažirali. No pomalo sam se osjećao uvučen u hrvatski način politike u kojoj je sve moguće, a ništa vjerojatno.

Hoću li to moći?

Prvi test bili su novinski naslovi i komentari građana. Nakon gomile gluposti izrečenih proteklog dana nisam mislio da mi netko može ukrasti miran Božić. Novi mandatar mi je simpatičniji od dvojice ranijih kandidata, ali stvaranje legende o njegovoj moći prelazi granice dobrog ukusa. Jedne novine citiraju mišljenje građanke o novom mandataru: ”Dobar je čovjek, treba mu dati priliku”, kao da se radi o mesarskom pomoćniku koji ne zna odrezati komad mesa.

Pa što su svi ti izbori, pisanje programa, okrugli stolovi i naučne rasprave ako se radi o dečku kojem treba dati priliku? Znam da novinari mogu izabrati izjave, ali da ljudi zaborave čemu služe izbori oko kojih su donedavno živcirali? Nitko gospodina Oreškovića nije spominjao, nismo čuli da se uopće spominje međunarodni stručnjak, iako sad tvrde da su s njim pregovarali četiri mjeseca, iako se za njegov dolazak pripremao stan.

Zato izgleda da su pregovori bili farsa u kojoj se spominjao konsenzus, sloga i tripartitna vlast. Konsenzus ne postoji ako ima jedva glasova za većinu, a za odluke teško da postoji praksa konzultiranja onih koji bi mogli misliti drukčije. Sloga je kao parola nestala s HSS-om, a u Hrvatskoj prije vrijedi: Bellum omnium contra omnes. Tripartitna vlast je krivi izraz, jer se ne misli na sindikate, vladu i poslodavce, već na vladavinu tri stranke.

Novinari dobivaju zaduženja kronološki navesti gdje je i što radio, koliko ima djece, ali tu ne vrijede pitanja ima li kredite i gdje će upisati djecu u vrtić. Zagonetno je kako su ga i kada pridobili, pa to prešutjeli u svim predizbornim sučeljavanjima, zatajili tako važnu stvar nama; pa čak je i Bandić tek dva dana prije objave znao o kome se radi i za koga njegova stranka daje potpise.

Prvi test bili su novinski naslovi i komentari građana. Nakon gomile gluposti izrečenih proteklog dana nisam mislio da mi netko može ukrasti miran Božić. Novi mandatar mi je simpatičniji od dvojice ranijih kandidata, ali stvaranje legende o njegovoj moći prelazi granice dobrog ukusa. Jedne novine citiraju mišljenje građanke o novom mandataru: ”Dobar je čovjek, treba mu dati priliku”, kao da se radi o mesarskom pomoćniku koji ne zna odrezati komad mesa

Mene bi mogao pridobiti ljubavlju prema bistroj Gackoj i ribolovom mušicom, otvorenom naravi i obećanjem da će se povući kad osjeti da ga iskorištavaju. Ništa od onih pitanja koja idu političarima u kampanji, dakle prije izbora: što obećavati, tko vas financira, što znate o našoj prošlosti i prilikama. Možda je i bolje da čovjek to ne zna, jer se ne bi prihvatio zadatka. Možda i nije tako, ako je iskreni patriot, spreman na odricanje i žrtvu. Ali nisu ga građani zato birali, zapravo ga uopće nisu birali. Naravno da još nije ni izabran, no ”ne treba ulaziti u nevažne detalje”.

Međutim, ja čujem svakakve priče o tome da je vođenje države i vođenje kompanije isto. Nije. Kompanija radi za profite vlasnika. Vlada za dobrobit društva. Uprave smjenjuju koga žele, a vlast smjenjuju birači. Da li ti isti znaju da je Ustav iznad zakona, da su neka prava neotuđiva – pa se, na primjer, regionalizacija i decentralizacija ne mogu provesti bez solidne dvotrećinske većine. Uprava kompanije stvara pravila, a ne uposlenici (osim u omrznutom samoupravljanju).

Sada je glavni zadatak skrenuti pažnju javnosti da bi se zaboravila obećanja. Metoda je prozirna, ali jasna. Izmisli se pitanje, kaže da za njega imamo rješenje, ali se o tome onda sporimo, gubimo dane i živce. Političari se mirno mogu nadati glasovima svojih, izvaljivati svakakve budalaštine i biti sigurni da ih nikakvi izbori nikad neće ugroziti. Na izborima će se raspravljati o promjenama imena ulica, koliko je tko pokrao, prijetiti lustracijama i diferencijacijama, zvati svoje na okup. Kada se pojavi pitanje uspjeha i autoriteta, kao u bračnoj svađi, pitanje se skrene na to koliko se nekog voli.

Kada Baldasar traži ostavku Milanovića, ovaj napadne novu vlast, ne pruža ruku Predsjednici i zaoštrava podjele. Treba mu priznati da je sjajno proveo kampanju, zatomio svoju aroganciju, izvrsno reagirao na krizu migracija, ali kad se malo zatreslo ispod nogu, model konflikta prebacuje na teren ideološkog sukoba. U tome mu svesrdno pomažu njegovi protivnici.

Čitam i izjavu zastupnika koji će se odreći plaće načelnika. Zar ne zna da je zabranjeno primati dvije plaće? On se nema čega odreći, odnosno mogao bi se odreći jedne funkcije, jer ne može istovremeno obavljati dvije. To bi bila reforma.

Kada Baldasar traži ostavku Milanovića, ovaj napadne novu vlast, ne pruža ruku Predsjednici i zaoštrava podjele. Treba mu priznati da je sjajno proveo kampanju, zatomio svoju aroganciju, izvrsno reagirao na krizu migracija, ali kad se malo zatreslo ispod nogu, model konflikta prebacuje na teren ideološkog sukoba. U tome mu svesrdno pomažu njegovi protivnici

U javnost se već pušta glasina o promjeni Ustava. Hrvatski sabor ili Hrvatski državni sabor? Sjećam se rasprava o hrvatskom grbu i o tome kojim poljem počinje: crvenim ili bijelim. Cijelo društvo se uključilo u raspravu, otkrivale su se stare slike i uklesani grbovi I dok se tako raspravljalo, pomalo se već kralo, malo se radilo, mijenjali su se ljudi i izluđivali građani. Na kraju je sve postalo besmisleno i simbolično isticanje prvog bijelog polja postalo je točka prepoznavanja pravih zastava i pravih Hrvata.

To se ponovilo u izmjenama Ustava u kojem to precizno piše, ali se ne zna koji je postupak imenovanja mandatara i što su ovlasti Predsjednice prema članku 94. stavak 2. Dobro je skrenuti pažnju s pitanja koja nas stvarno dijele na pitanja koja nas prividno ujedinjuju.

Eto, opet ćemo se baviti komunjarama i ustašama. Hrvatski državni sabor – da ili ne? Izvoli se svrstati. Još jedan divan primjer budalizacije Hrvatske (ili hrvatske budalizacije?).