Naletio sam pred dosta vremena, možda godinu ili tako nekako, na brojke u nekom čudnom izvješću, brojke koje su me uznemirile i danas me muče, a zapravo su mi pokazale da moja paranoja (koju mi često predbacuju) ne dosiže stvarnost. Stvarnost je uvijek crnja. Konačno i pesimist je samo dobro obaviješteni optimist. Ili onaj koji u slobodno vrijeme čita brojke.

Brojke su govorile o ekonomskim podacima po hrvatskim županijama, kako se kreću BDP, prosječne plaće, industrijska proizvodnja i zaposlenost. Volim čitati takva štiva – to jest poezija, ako štivo čitate otvorenog uma. Iza brojaka stoje živi ljudi, njihove plaće i dugovi, radno vrijeme i gazde, sreća i nesreća, pivo u slobodno vrijeme i nogometna utakmica koja sve prekriva i opravdava, poluprikriveni planovi odlaska u Irsku, baka na selu koja hrani prasca i tome slično. Poezija, jednom rječju.

No, u svakom slučaju, za jednu su županiju podaci izgledali (otprilike) ovako: porast industrijske proizvodnje od 3%, porast BDP-a 2%, pad zaposlenosti -4% i pad prosječne plaće -2%. Ne treba biti nobelovac da čovjek ove podatke protumači. Poruka je za pravo jednostavna – više se radilo, više se zaradilo, manje je ljudi u tom sudjelovalo i zaradili su manje nego kad su radili manje i kad ih je bilo više. Drugim riječima – novac je došao i nekom je završio u džepovima, netko si je i ove godine promijenio tri Mercedesa, netko ima još jedan avion u zbirci, nekom je ova država i ova županija najbolje mjesto na svijetu, Eldorado, rekao bi čovjek. Drugima nije.

Naravno, podaci su se ticali Karlovačke županije. Zblenut kakav jesam, ponavljao sam te brojke (možda su za postotak ili pola postotka drugačiji, više se ne sjećam) i sa saborske govornice i u medijima (kad se moglo) i svakom tko me je htio slušati. Moram iskreno priznati da reakcije nije bilo. Valjda je to ljudima bilo normalno. Gotovo redovito kukuričem prerano, takav sam.

U međuvremenu se ista situacija događa u čitavoj zemlji. Ljudi koji pojma nemaju što znače pojedini statistički podaci (a vrijeđali se ili ne, to je ipak većina) oduševljeni su brojkama, političari se kolju tko je za te brojke zaslužan. Ili nije nitko, možda su se dogodile same od sebe? Svi su sretni i veseli, a oni s Mercedesima i Porcheima, oni s privatnim avionima smiju im se u lice. Brojke idu gore, a siromašnih je sve više. To se zove tržišna ekonomija i slobodni svijet. Dobro došli. Slobodni ste biti siromašni. I uživati u tome.