Perković i Mustač osuđeni na doživotni zatvor (četrdeset godina, hrvatski rečeno), Hrvatska u komi, svi iznenađeni i svi se, kao Milanović, čude, kao pura dreku, kako bi rekla narodna izreka. Izgleda da nitko ovdje nije uopće znao da Udba postoji, da su tamo neki dečki trenirali strogoću i štitili državnu bezbednost. A nije da nismo znali, znali smo i kad su ispitivali i kad su prijetili i kad su ubijali. Svi smo znali i stoka je lažljiva onaj tko kaže da nije znao. Svi smo znali i tko su ti koji Udbom kormane i provode ju kroz burne vode kontrarevolucije, kao što smo svi znali tko su oni sitni kotačići, službenici i vanjski suradnici, koji su Službu opskrbljivali podacima i osumljenicima. Svi smo znali za onog pristojnog rukometaša koji je uvijek kad je dolazio na Foginovo govorio „dosta viceva o drugu Titu, sad ćemo o ženama“, svi smo znali za novinarskog barda koji je gazde mijenjao prema potrebi (a mene je jednom optužio da sam radio za njegovu službu, samo mu se to nije isplatilo – platio je). Znao sam i za inspektora koji me je sedamdesetiprve ispitivao u Službi, a u mirovinu je otišao u ovom režimu, mirno i spokojno, kao profesionalac. Neka je. I vanjski suradnici su, zapravo, bili poznati u gradu. Barem većina njih. Uključujući i vrsnog sportaša i dobrotvora, velikog čovjeka s kojim su se svi slagali, intelektualca i novinara i još desetke njih. Oni su se nakon devedesete više ili manje dobro prilagodili novoj situaciji, većina se povukla iz javnosti, neki od šefova postali stolari i tome slično.

Svi smo znali i za profesionalca koji je postao bogati poduzetnik preko noći i lijepo, na hrvatskoj televiziji objasnio kako su stvari išle. Čovjek je javno rekao da su na vrijeme shvatili kako se režim ruši i nisu htjeli proći kao oni u Rumunjskoj – pa su organizirali vlast i u nju se lijepo uklopili. Na kraju, nema onog tko ne zna u ovom gradu Jožu Boljkovca, prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova. I upravo se tu najbolje vidi kako nam je pamet slaba, a sjećanje kratko. Postoje, naime, dva Boljkovca, kao što postoje dvije skupine udbaša, a dobar dio njih nalazi se u obje. Udbaši prve skupine komunistički su satrapi, izdajice, drukeri i zločinci i gade se svakom normalnom čovjeku. Tu nema dileme i da je samo tako i jasno Perkoviću i Mustaču se moglo i trebalo suditi u Hrvatskoj. I vjerojatno bi im se i sudilo, kao što je to bio slučaj u Istočnoj Njemačkoj, Češkoj i drugdje. No druga skupina, ili bolje rečeno drugi aspekt, udbaša je u tome da su se brojni, kako reče naš prethodno spomenuti poduzetnik, prilagodili situaciji, postali dobri i veliki Hrvati, hrvatski špijuni i stručnjaci za sigurnost, poduzetnici, intelektualci i uglednici drugih vrsta. Kao takvi postali su stup novog društva i teško da bi se netko našao tko bi taj stup rušio. Glupo je danas svrstavati ih u stranke. Nisu oni spašavali ništa nego vlastitu kožu.

Da bi iz te šizofrene situaciji izišli, pomažu nam, kao i uvijek, Nijemci. Danke Deutchland! Bio sam u Europskom parlamentu kad je Lex Perković prihvaćen u Hrvatskom saboru. I sramio sam se po hodnicima kad su me kolege pitali što je to s našom vladom i kakvo je to necivilizacijsko i prevarantsko ponašanje hrvatskih vlasti. Ova dvojica, očito, neće biti zadnji, bit će toga još. Naravno, lustracija danas i nema mnogo smisla. Vrijeme je prošlo, velike ribe pohvatat će Nijemci, a nećemo mi valjda hvatati i osuđivati one sitne cinkere sa šanka. Njih je već vrijeme kaznilo.

Udbaši u Karlovcu bili su, barem oni veći (pa i očevi nekih današnjih uglednih odvjetnika), znani i predmet respekta i straha. Njih se nije diralo ni devedesete. Sitni cinkeri koji su se na vrijeme priključili vlasti postali su ugledni građani, slavljeni i nagrađivani, a drugi su se vratili šanku i prihvatili se ozbiljno alkohola kao pobjede nad kontrarevolucijom.

Teško mi je mrziti bilo koga od njih, ali bi zaista rado da ih se nađe u muzeju, javno, imenom i prezimenom. I da nam nikad više ne govore što trebamo misliti i zašto ne smijemo misliti onako kako mislimo. Upravo to su napravili širom istočne Europe. Ako se to zove lustracija, ja sam za lustraciju. Ne mrzim ni onoga koji me je sedamdesetiprve ispitivao i kome sam s naivnim smješkom sve lagao, ni one koji su me čitavu mladost pratili za potrebe Službe. Ne mrzim ih, ali mi se gade.