 |
|
Autor:
Vuljanić Nikola
Datum:
06.12.2017
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
|
|
Objavi na:
|
|
|
U ono davno i mračno vrijeme režim je funkcionirao na temelju neprijatelja. Vanjskih neprijatelja bilo je sva sila – truli (i bogati) kapitalisti koji su potplaćivali svoju radničku klasu pa se ona nije bunila nego je radila kao sumanuta, za koristi kapitalista, naravno, a ljeta je provodila na moru, dolazeći s automobilima koje smo jedva prepoznavali i s lovom koju smo mogli samo sanjati. S druge strane, vanjski su nam neprijatelji bili i istočni vlastodršci, vitoperitelji socijalizma, satrapi i neljudi, koji su nam bili zavisni na ome što smo slični onim prvima, a koje smo zajedno mrzili i koji su zajedno mrzili nas. Ti su s nepijatelji često predstavljali kao prijatelji, a ustvari su samo čekali da svojim tenkovima s istoka i kod nas uvedu svoje gulage. Unutarnji neprijatelji su bili podmuklije vrste. Nacionalisti i šovinisti radili su protiv bratstva i jedinstva (koje je trebalo čuvati kao zjenicu svoga oka), bili su beskrupulozni i okrutni mrzitelji Srba, Hrvata, Slovenaca i svih dugih, ovisi s koje strane dolaze. Klerofašisti i klerikalci htjeli su Boga umjesto Tita i Partije, što je samo po sebi bilo zločin, a široke narodne mase guralo je u mrak srednjeg vijeka iz kojeg ih je Partija (ponekad i na silu, a češće neznajući što čini) izvukla. Truli liberali bili su najveći neprijatelji jer su se zalagali za to da svi imaju jednaka prava reći što misle. A sasvim je jasno bilo da narodni neprijatelji (iz prethodnog teksta) nemaju nikakva prava, najmanje pravo trovati narod. Od vanjskih i nutarnjih neprijatelja štitili su nas Tito, Partija i Armija (u pozadini je bila Udba, ali o njoj nitko normalan nije htio ništa ni znati, a nekmoli o njoj pričati). Bili smo od neprijatelja zaštićeni bolje nego lički medvjedi, bolje nego vukovi, bolje nego slonovi u Africi. Tek s vremenom, postalo je jasno da, bez obzira na karakter neprijatelja, naša narodna vlast bez njih ne može. Koja je smisao čvrste i neslomljive vlasti jednog čoivjeka i jedne partije ako je opasnost od vanjskih i nutarnjih neprijatelja stalno tu. Povijest (onaj dio koji nismo u školi učili) pokazala je da to naši vlastodršci nisu izmislili. Svi diktatori i svi autokrati koristili su isti sustav. Očito je recept učinkovit jer se i danas, možda suptilnije (a ponekad i ne baš suptilno) koristi uvijek i svugdje gdje se nema što pametnije reći, Od Marine Le Pain, do Vučića i Nikolića, a preko Trumpa i svih naših vlastodržaca do sada – lijevih i desnih. Danas Hrvatsku mrze Srbijanci (njihove ankete kažu – maksimalno). Desnica kaže da nas mrze i jugonostalgičari, komunjare, liberali i masoni (mada mi nije sasvim jasno kako su se liberali i masoni našli u istom šeširu). Mrze nas i nastoje upropastiti međunacionalne kompanije, kojima je naše nacionalno blago zapelo za oko, mrze nas bankari i anarhisti, fašisti i drugi isti. Svi nas oni mre i svi su nam oni neprijatelji. Od njih nas čuva naša vlast i zato vlast mora biti takva kakva jest – malo HDZ, malo SDP. Sve drugo vodi nas u nemilosrdne ruke naših neprijatelja.
Naravno, neprijatelji Hrvatske nisu ministri tih stranaka koji dijele naše kao da je njihovo (a dio im valjda završi i u džepu). Neprijatelji nisu ni oni političari s milijunskim računima u austrijskim bankama, čiji se popis nedavno pojavio na portalima pa nestao, neprijatelji nisu ni Kutle ni Todorići, ni Hanželi ni Miljavci, ni svi oni koji su se poput gorila mlatili po prsima i zaklinjali u hrvatstvo i istovremeno punili računa na nekim otocima. Da bi bio neprijatelj Hrvatske nije dovoljno upropastiti stotinjak tvrtki, nije dovoljno za sitne pare kupiti pola Hrvatske i profitom si izgraditi dvorac na kakvom bi pozavidili svi vojvode u svijetu (pa i četnički). Da i bio neprijatelj Hrvatske nije dovoljno švercati novac nepostojeće države za svoj i tuđi račun i dići kredit pa izjaviti „nisam mislio da se to mora i vratiti“, kupiti opljačkane trupce i ne platiti ih, ostati dužan čak i porez na njih. Neprijatelji Hrvatske nisu ni kreteni koji u Koranu bace kantu sa starim uljem, ni oni koji prevrću kante sa smećem subotom uveče, čiji psi uporno kakaju (da ne kažem seru) po čitavom gradu, nrpijatelji nisu ni oni koji bespravno grade i kradu struju, a neprijatelji nisu ni oni koji izbjegavaju platiti porez rukama i nogama. To nisu neprijatelji, to nikad i nisu bili neprijatelji, to su samo ljudi „koji su se snašli“. To nisu neprijatelji Hrvatske. A mi ostali smo budale. I izgleda da se to skoro neće promijeniti. Hrvatsku ne treba mrziti. Dragi neprijatelji, to vam je besmislen posao. Hrvatska ima dovoljno hrvatoljubaca da im nepijatelji, ni nutarnji ni vanjski, uopće nisu potrebni. Sve će to Hrvatice i Hrvati obaviti sami. Sve što treba. |
|||
