Pred dvadesetak godina jedan mi je istaknuti član i čelnik stranke na vlasti samouvjereno u razgovoru ustvrdio da je povijest Hrvatske počela devedesetih i s njima, a da je sve ono prije bilo bezvrijedna predpovijest i preprema za veličanstvene dane njihove vlasti. Slično su pričali i oni pri njih, a vjerojatno i oni prije ovih drugih, pa tako sve do seobe naroda, a možda i do silaska s drveta u afričkim savanama. Prije njih nije bilo ničega, kažu oni i živo su uvjereni da je to prava i jedina istina.

Na njihovu žalost, a na sreću povijesti, to baš i nije tako. Bilo je ljudi i prije, bilo je dobrih i zlih, poštenih i nepoštenih, pametnih i onih drugih. Kao što ih i danas ima.

Sjećam se tako vremena (pretpostavljam da nema baš mnogo onih koji se toga sjećaju) kad je naš grad imao jednog profesora (gospodin Rudolf Dubravčić) za gradonačelnika. U to se doba ta funkcija nekako drugačije zvala, ali čovjek je po svim kriterijima bio baš to – gradonačelnik. Mogli ste ga svakodnevno vidjeti u šetnji gradom, s rukama na leđima, malo pognutog prema naprijed. Razgledavao je grad i pamtio sitnice koje je trebalo popraviti. Tog je i onda bilo mnoštvo, kao što sitnica za popraviti ima i danas, s tim da je grad onda bio, vjerovali ili ne, veći. Svi gradski fakinčići, svi smetlari, sve kumice i svi šetači poznali su gradonačelnika. I pozdravljali smo ga s „dobar dan, gospon Ruda“. Nikom nije palo na pamet da ga oslovi s „druže“ na cesti. Bio je gospodin po definiciji, a ta je riječ u to vrijeme imala sasvim drugačije značenje nego danas. Danas je svatko gospodin, a nitko nikome nije drug.

Kako god, gradonačelnika se moglo svakog dana vidjeti na cesti, moglo se s nim prozboriti koja riječ i lako ustanoviti da je to jednostavno pristojan čovjek koji vodi grad i koji se grada ne srami niti se njegovih stanovnika boji. Na cesti su se mogle vidjeti i druge lokalne „veličine“, direktori velikih tvrtki, šefovi svega i svačega. Pojaviti se uživo pred građanima izgleda da je bila obveza. Nigdje to nije pisalo, ali događalo se.

U međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Grad se smanjio, nekako sažeo, ljudi se na cesti gotovo i ne pojavljuju, pa ni naši čelnici. Jedno se vrijeme moglo vidjeti par starijih čelnika stranke na vlasti u istoj pozi, s rukama na leđima u šetnji gradom. Valjda su zapamtili kako se to radilo prije. A onda ni to. Gradonačelnika možete vidjeti tako da se prijavite (preko sekretarice) za razgovor s njim, a druge ni tako. Nema ih i s vremenom im se zaboravi ime i lik. Ostaje samo anonimni autoritet.