U ovoj godini Hrvatsku očekuju brojne promjene i događaji, od daljnjeg usklađivanja zakona do privatizacije i novih izbora. Bilo da je riječ o boljim očekivanjima ili stvarnim promjenama, prema onome što se obećava, trebali bismo biti sve bliže Europskoj uniji. Barem se takvo razmišljanje uvriježilo. Misle li svi tako?

Svjedoci smo članka koji je prije nekoliko dana izašao u britanskom Economistu u kojem se ocjenjuju pojedine tranzicijske zemlje Europe i njihovi dosadašnji smjerovi razvoja. Tako je Estonija ocijenjena kao »zvijezda u usponu« posebno zbog svog predsjednika Toomasa Hendrika Ilvesa. »Najveće razočarenje« je poljska vlada, koja je dobila i ironičan naziv »Zakon i pravda«, te poljska vanjska politika. Kao »najklupskija zemlja« prema ostvarivanju standarda Europske unije ocijenjena je Slovenija, koja je ušla u euro-zonu i pokazala da se zajednička valuta može i širiti te da ne mora ostati na starim zemljama članicama. Kao »najzabrinjavajući trend« je činjenica da između Baltika, Crnog i Jadranskog mora nema ni jedne jake reformatorske vlade. U tom trendu se nalazi i Hrvatska, htjeli mi to sebi priznati ili ne. Obrađeni su još i »veliko pitanje«, »gubitnik«, »simbolički trijumf«, »eurokrat godine«...
Nama najzanimljivija, ali ujedno i zabrinjavajuća ocjena je, naravno, ona koja se odnosi na Hrvatsku. Svrstani smo u samo jednu kategoriju, i to onu pod nazivom »vlažno dno«. »Hrvatski namrgođen i onemogućavajući pristup pluralizmu, slobodi medija i vladavini prava ostaje alarmirajuća duboka jama na putu daljnjeg proširivanja EU-a. Nitko ne želi uznemiriti tamni i uobičajeni status quo«, piše tako Economist.
 

Treba naglasiti da nisu sve zemlje dobile ocjenu, nego su se ocjene dijelile zemljama, što znači da je tu mogla biti i neka druga zemlja, ali nije. Isto tako, postoje i pozitivne ocjene, ali tamo Hrvatske nema. Je li Hrvatska zaslužila ovakvu ocjenu? Odmaknimo se od domoljubnog ponosa i budimo realni. Možda je bitnije izvući pitanje - zašto je netko stekao takav dojam i ima li u tome uporište?

Sagledavajući dosadašnji tijek pridruživanja Europskoj uniji, može se steći dojam da smo mogli biti puno bliže ulasku u EU, da smo spori u stvarnim promjenama, da smo se mogli pokazati puno stručnijima u razgovorima i pregovorima, da nismo trebali skrivati pravo stanje stvari jer zbog toga i kasnimo, a time i dajemo za pravo ovakvoj ocjeni. Katkad se čini da srljamo u Europsku uniju bez stvarnih promjena i cilj nam je samo da uđemo, kao da je to samo po sebi političko pitanje. Proces pridruživanja i pregovora je ponajprije rad na sebi. Imati političku volju za promjenom od najnižih političkih slojeva do najviših te uložiti maksimalni napor radi toga što će nam to donijeti nešto dobro i bolje. Tada bi i podrška javnosti bila puno veća. Nije lako preobraziti svoje cijelo gospodarstvo, socijalni sustav i cijelo društvo u kratkom roku, ali se volja i napor prema takvom cilju trebaju vidjeti.

Uvoditi transparentnost i standarde EU-a na svim područjima cilj je kojemu trebamo ići, a ne ulazak pod svaku cijenu jer je to pitanje prolaska na izborima bilo koje stranke i bilo kada. Ustrojiti institucije vlasti koje će moći preuzeti i voditi ulogu kakvu imaju jednake institucije u drugim državama članicama te uskladiti zakone s pravnom stečevinom EU-a koje ćemo moći provoditi, a ne da ostanu mrtvo slovo na papiru kako bismo se okitili atributom usklađenosti, trebao bi biti imperativ kojem težimo. Da je sve to prepoznato u Hrvatskoj, onda bi nam zemlje koje nas podržavaju kao buduću članicu EU-a, ali i oponenti, ako ih imamo, dali drukčiju ocjenu. Ako to povežemo s gore naznačenom kategorijom »najzabrinjavajući trend«, odnosno ne postojanjem reformatorske vlade, nameće se pitanje - zašto upravo naša vlada nije izuzeta od toga i proglašena onom koja unosi novi pristup, maksimalnu volju i napor?

Kategorija »veliko pitanje« svakako nas upućuje na razmišljanje i predstavlja problem koji već sada treba rješavati. Naime, »veliko pitanje« je istočno-zapadna migracija. Navodi se da je iz loše vođenih bivših komunističkih zemalja otišlo i po milijun ili više ljudi u emigraciju te da su sada ta tržišta rada sve napetija, a plaće sve veće, ali ne i dovoljno velike da se emigranti vrate. Zbog toga je zabrinutost za depopulaciju istoka i prenatrpanosti zapada sve veća. Povežemo li ovo s demografskom slikom Hrvatske, ali i s činjenicom da mladih obrazovani ljudi odlaze van, zaključak svakako nije dobar. Krajnje je vrijeme aktivno i kreativno pristupiti rješavanju ovog pitanja. Kako učiniti Hrvatsku atraktivnom za život?

Za kraj svakako treba navesti kategoriju »neopjevani heroji« i čini se da je to primjer koji bi trebali usvojiti i naši politički lideri. Riječ je o litvanskom premijeru koji je »sa svojom malom administracijom nadmašio sva očekivanja« i njegovom prijatelju i savezniku, konzervativnom vođi opozicije. Ocijenjeni su kao rijedak primjer osobnog prijateljstva i patriotizma koji je nadvladao stranačke interese.

Ocjenu koju je dobila Hrvatska ne treba shvaćati kao uvredu, nego kao poruku u kojem smjeru trebamo ići. Uložiti sve da bi dogodine ocjena bila drukčija, jer kategorije koje nam se zamjeraju spadaju u osnovne kategorije razvijenog civilnog društva, a time je zadatak koji je pred nama teži, ali će uspjeh biti veći.