Dosta sam toga prošao u politici, od naše lokalne gradske, do županijske, hrvatske i malo one europske. Nisam baš neki genijalac da bih uvijek sve razumio, ali, ako ništa drugo, uglavnom sam vidio kuda se i zašto stvari kreću i o tome kukurikao. Često prerano, pa me ponekad i zahvatio onaj lonac u kojem se pijetli kuhaju kad prerano kukuriču. No, to ide u rok službe, posebice ako si u opoziciji i ako ti nije baš volja viriti iz nečijeg stražnjeg dijela.

Skandali su se uvijek događali u politici, u pravilu učestalošću koja je odgovarala vlasti – jedan skandal mjesečno ili tako nekako. Toliko da se ima o čemu pričati i da se neka budala ne sjeti zatražiti raščišćavanje računa pa da se javnost za to zainteresira. Javnost se, po nalogu politike i tehnologijom provođenja kroz medije, interesirala za skandale. Proračune je i u Saboru znalo smisleno pročitati možda dvadesetak zastupnika, ostali su te hrpe papira s glupim brojkama, indeksima i ponekom tablicom, jednostavno bacali pod klupe – za reciklažu. Pa su se bavili skandalima i u tome uživali.

To je bilo uvijek, a danas je ipak malo drugačije. Skandali se danas događaju na dnevnoj razini, a rast učestalosti prijeti i skandalom svakog sata. Ako ne propada (a propada) najveća hrvatska tvrtka, onda se prodaje HEP i kupuje INA (a o tome više nitko ne priča), ako ustaše na lijepe svoje pozdrave po nekadašnjim logorima (u čemu su neumorni), onda predsjednica otima na pozornici cvijeće baletanima (a nije obuhla suknjicu, što je mogla), ako Ustavni sud nakon dvadeset i nešto godina ne donosi danas odluku o abortusu, onda Markićka organizira referendum, a ako nema ničega onda na dalekovidnici možemo gledati žalbeni postupak bosanskih Hrvata u Haagu. I tako, svaki dan nešto čime će se narod zabaviti. Silina tih tema, njihova učestalost i dubinska sličnost tonova, dovode do interferencije, pa nastaje šum i buka u komunikacijama. I više publika ne zna da li Rusi jurišaju na Inu, a Mađari lijepe ustaške plakate (što, opet, ne bi bilo sasvim čudno), da li su baletani protiv abortusa, a Markićka pleša s precjednicom, koga se to brani u Hagu (pa naši generali su slobodni!) i zašto penzije idu u Bosnu. I tome slično i nadalje tako i tako do besvjesti. U komunikacijskom kanalu šumi, u glavama publike je buka, a izbori su pred vratima. Pa tako više puta, pa tako svaki puta, pa tako dvadeset i kusur godina.

S druge strane, komunikacijski kanali obrazovanim i mladim ljudima sasvim su jasni i bez šumova, a o buci da se i ne govori. U njima je samo jedna poruka – bjež’te odavde, sunce tuđega neba … i tako redom. Ta se poruka sluša i po toj se poruci postupa. Pogledajte malo oko sebe. Koliko djece vaših susjeda i prijatelja je s one strane „grane“. Njima je poruka bila jasna, a dao im ju je svaki onaj (gradonačelnik ili neki drugi čelnik) koji je na pitanje „ima li posla“ odgovorio protupitanjem „a imaš li ti iskaznicu“. Nakon takvog se protupitanja bježi. Ili podiže stranačku iskaznicu, ovisi o kičmi i želucu.

Nejasne se komunikacije nastavljaju. Bio sam neki dan na predstavljanju jednog stranačkog kandidata za gradonačelnika. Sve fino, prisutni saborski zastupnici, kandidat ima lijepu kravatu, pripremljen je govor i sve kako se šika. Nakon govora, pitam jednu novinarku što je to bilo i što je rekao. „Nemam pojma“, kaže ona. Nemam ni ja pojma. Uglavnom u naslovima sljedećeg dana nije bilo njegove poruke. Jer je nije ni bilo.