Polemika koju su Beograd i Zagreb, Dačić u govoru u UN-u i hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova vodili povodom sjećanja na holokaust, nastavak je ”rata drugim sredstvima” Srbije i Hrvatske.

I sâm sam kritizirao hrvatsku predsjednicu i premijera što holokaust nisu obilježili sjećanjem na žrtve Jasenovca i drugih ustaških stratišta. Stalno ih kritiziram jer pridonose povijesnom revizionizmu i relativizaciji ustaštva.

U pravu je Dačić kad kaže da je Jasenovac bio jedno od najstrašnijih stratišta 2. svjetskog rata. U pravu je kad vidi ustašofilske snage u Hrvatskoj.

Ali, način i motivi Dačića u kritici Hrvatske u UN-u nisu bili ni časni, ni korektni. Ne samo što je intonacija govora bila uvelike u funkciji nastavka dnevnopolitičkih prepucavanja Zagreba i Beograda. Ne samo ni zbog nemalog broja malo vjerojatno slučajnih netočnosti koje je izrekao.

Da, opet je, između ostalog, spominjao stotine hiljada žrtava Jasenovca, partizanski pokret u kojemu su, po njemu, praktično jedini bili Srbi, a i kao svjedoka hrvatskih zločina protiv Židova, Srba i ostalih zazvao je Ivana Gorana Kovačića ne spominjući da je zaklan od četničke ruke. I on, i mnogi, mnogi drugi, i Hrvati i Srbi.

I sâm sam kritizirao hrvatsku predsjednicu i premijera što holokaust nisu obilježili sjećanjem na žrtve Jasenovca i drugih ustaških stratišta. Stalno ih kritiziram jer pridonose povijesnom revizionizmu i relativizaciji ustaštva

Bio je to suptilni huškački govor, vješt, koji u temeljima ima strašnu istinu o Jasenovcu, a opet tako pogrešan i nečastan.

Glavni razlog zašto negativno ocjenjujem Dačićev govor nije kritika hrvatskog revizionizma, nego odsustvo kritike srpskog. Dan kada se sjećamo holokausta treba biti prije svega prilika pogledati u vlastito dvorište i vlastite grijehe.

Dačić zaboravlja da je i u Srbiji bilo holokausta, da je od oko 17.500 Židova u Srbiji pod marionetskom vlašću Nedićeva Srbija pobila njih oko 15.000. Zaboravlja da su Židovi i u Srbiji nosili žute trake i da je već 1942. konstatirano da je Srbija Judenfrei zemlja.

Uz točnu konstataciju da je NDH bila zločinačka i kolaboracionistička tvorevina, mogao se sjetiti i srpskog kolaboracionizma i zločina. Uz strašne zločine ustaša mogao se sjetiti i ništa manje strašnih četničkih zločina. A i toga da su ustaše i četnici zajedno ratovali na strani nacista protiv partizanskog pokreta otpora koji je vodio Josip Broz Tito, koji je, zaista nije najvažnije, bio Hrvat.

Da, mogao se sjetiti i toga da je narodnooslobodilački pokret bio najjači u Hrvatskoj, sigurno i zato jer su rame uz rame u njemu sudjelovali Hrvati i Srbi, ali i mnogi drugi.

A kada govori o revizionizmu, kako se nije sjetio koji su sve ratni zločinci, od samog Draže Mihajlovića pa do Kalabića i drugih glavešina raznih pokreta koji su služili fašistima, sudski rehabilitirani u današnjoj Srbiji.

I koje sve stranke, pa i one u samoj vlasti Srbije s ponosom baštine četničku tradiciju i tradiciju nekih drugih kolaboracionističkih pokreta. I da je s nekima od tih stranaka on i njegova SPS u koaliciji.

Da su Hrvatska i Srbija željele iskreno obilježiti holokaust, svaka bi prije svega osudila zločine svojih kolaboracionista. Poklonili bi se žrtvama bez selektivnosti i licitiranja brojkama.

Glavni razlog zašto negativno ocjenjujem Dačićev govor nije kritika hrvatskog revizionizma, nego odsustvo kritike srpskog. Dan kada se sjećamo holokausta treba biti prije svega prilika pogledati u vlastito dvorište i vlastite grijehe

Da, i bez vrdanja rekli bi da su najveće žrtve Jasenovca bili, prije sviju, Srbi, Romi, Židovi, ali i Hrvati-antifašisti.

Jasno bi rekli da je povijest obaju zemalja opterećena služenjem dijela svog naroda nacistima i da su te sluge zla počinile strašne zločine.

Promijenili bi nazive brojnih ulica u Hrvatskoj i Srbiji danih u čast ustašama i četnicima i uklonili sve spomenike i sva obilježja kojima se slave ustaše i četnici.

A izložbu o Jasenovcu mogli su postaviti zajedno, onako kako inače surađuju hrvatski Memorijalni muzej Spomen-područja Jasenovac i Muzej žrtava genocida u Beogradu, čiji su podaci o broju ubijenih u Jasenovcu gotovo jednaki.

I zajedno su mogli konstatirali da su čast oba naroda obranili partizani te da je antifašizam zajednička tekovina koju će obje države s ponosom čuvati.

Ovako Dačićev govor mogu označiti samo onom narodnom: Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu!

P.S. Gospodine Dačiću, molim Vas, pošaljite premijeru Plenkoviću onaj popis kojim ”prijetite” od 20-tak tisuća djece koje su pobile ustaše. Ako popis koji imamo u Hrvatskoj ne sadrži makar i jedno ime s Vaše liste, slanjem popisa dat ćete važan doprinos utvrđivanju istine i poštivanju žrtava.

Uostalom, ni nemate pravo u svojoj ladici čuvati takve popise. Nisu žrtve Vaša prćija. Njihova su imena dio povijesti mog i Vašeg naroda i dio memorije obitelji ubijenih. I pretpostavka su da ispunimo svoju obvezu čuvanja sjećanja na djecu čiji je život ugasila zločinačka ustaška ruka.