Ovih je dana održana Druga konvencija hrvatskih izvoznika pod »borbenim« nazivom »Izvozna ofenziva«. Iako nisu određeni pravci i taktika ofenzivnog djelovanja a niti strategija povećanja broja izvoznih ofenzivaca, konvencija je, s pravom, zaokupila veliku pozornost javnosti, posebno politike i stručnjaka. Kako i ne bi kad, kao što je svima poznato, većim izvozom smanjili bismo deficit u razmjeni roba i usluga s inozemstvom, što bi nam omogućilo veći gospodarski rast koji je temelj boljeg života svima.

Hrvatski izvozni ofenzivci zasad su još u defenzivi - jer i dalje nas prati negativni saldo robne razmjene od deset milijardi dolara. Da bi gospodarstvo raslo po stopi šest do sedam posto, guverner HNB-a je izračunao da se deficit robne razmjene mora »skresati« za trećinu. To bi značilo daleko veći izvoz od sadašnjeg i, kroz ofenzivu, krenuti s jurišem naših izvoznika, ali uz znatno veći broj izvoznih vojnika odnosno izvoznih tvrtki. Na žalost, broj od 10.900 izvoznih tvrtki, što je podatak s početka 2006., približno je isti kao i naših susjeda Slovenaca, koji broje 10.385 izvoznika. Samo, ne zaboravimo, Slovenija je nešto više nego dvostruko manja od Hrvatske. Hrvatska mora stvoriti uvjete u kojima bi se naš izvozni korpus udvostručio, a tek tada možemo računati na ozbiljnije ofenzive s povoljnim osvajačkim rezultatima.
 

Naši izvozni ofenzivci, zasad, najviše izvoze u Bosnu i Hercegovinu te Sloveniju, dakle u države koje nisu predaleko od Hrvatske. Taktiku treba mijenjati i uz susjedne države krenuti s našim proizvodima po cijelom svijetu.

Kad sam već spomenuo susjednu nam BiH u koju najviše izvozimo, ovih dana dobio sam zanimljiv prijedlog nacrta sporazuma između Vijeća ministara BiH i hrvatske vlade o privremenom zapošljavanju bosansko-hercegovačkih radnika u Hrvatskoj, o čemu se od sindikata traži mišljenje. I Bosna i Hercegovina ponudila je svoj izvozni proizvod hrvatskom tržištu i to u obliku svojih radnika. Sporazum je zanimljiv iz više razloga. Za početak - nema vidljivog autora, nadalje jednostran je i utvrđuje obvezu zapošljavanja i brige o bosanskohercegovačkim radnicima, pa i obvezu HZZ-a da u slučaju prijevremenog prestanka radnog odnosa takvom radniku pronađe novo jednako vrijedno radno mjesto.

Ispada da je Hrvatska obećana zemlja stranim radnicima, kao da je naše tržište rada sređeno i kao da netko drugi a ne mi ima oko 300.000 nezaposlenih, od čega je najviše, tj. 35,9 posto, upravo KV i VKV radnika. A upravo takva radna snaga, uz dio NKV radnika, dolazila bi u Hrvatsku. Ako sporazum ima svrhu riješiti problem rada na crno stranih radnika u Hrvatskoj, smatram da se gađa u krivu metu. Iz sporazuma nisu slučajno ispuštene odredbe o primjeni prava i kolektivnih ugovora koji bi se trebali primjenjivati na bosanskohercegovačke radnike. Sporazumom nije navedeno u kakvom je odnosu s utvrđivanjem godišnjih kvota za rad stranaca u Hrvatskoj.

Da podsjetim, za prošlu je godinu strancima za rad u Hrvatskoj izdano 2437 radnih dozvola - najviše upravo državljanima BiH kojih se u 2005. u Hrvatsku doselilo 58,7 posto od 14.230 doseljenih stanovnika. Inače, od 1996. u Hrvatsku se doselilo 306.866 stanovnika, a odselilo 95.000. Migracije, kao stalan proces kretanja ljudi, nalaze se u središtu političkog interesa ne samo Hrvatske nego i Europe i cijelog svijeta.

Ukupan broj registriranih stranaca u europskim zemljama iznosi 22,72 milijuna osoba ili oko 3,5 posto stanovništva Europe. Podsjećam na predloženi sporazum o migraciji radne snage između Hrvatske i Bugarske iz ožujka 2006. Sporazum je odbijen na inicijativu sindikata radi zaštite egzistencije - cijene rada naših radnika, jer je cijena sata rada u Bugarskoj niža pet do šest puta u odnosu na cijenu rada naših radnika. Važno je voditi nacionalnu aktivnu i kvalitetnu migracijsku politiku, a ne lutati od sporazuma do sporazuma - jer dok mi lutamo može se pojaviti prijedlog sporazuma Narodne Republike Kine o zapošljavanju Kineza u Hrvatskoj.

Smatram da se kretanje radne snage treba urediti međunarodnim sporazumima, ali uz uređen sustav primjene. Potrebno je sagledati Hrvatsku kao punopravnu članicu EU-a, čiji je put ostvarivanje gospodarskih, socijalnih i razvojnih interesa. Zato je u ovom trenutku primarno utjecati na smanjenje nezaposlenosti u Hrvatskoj i tražiti rješenja kojima bi dosegnuli ciljeve EU-a, a to je 70 posto zaposlenosti do 2010.

Aktivnosti na rješavanju problema nezaposlenosti u Hrvatskoj ne mogu se završiti akcijskim planom zapošljavanja za koji je potpuno razvidno da ne može dati značajnije rezultate bez većeg izdvajanja za te namjene, jer su sredstva za 2006. prepolovljena u odnosu na 2004. godinu.

Nužno je utvrditi stvarne potrebe našega gospodarstva za radnom snagom i tome prilagoditi obrazovni sustav i upisne kvote radnih dozvola. Hrvatski zavod za zapošljavanje morao bi, umjesto da se bavi traženjem posla bosanskohercegovačkim radnicima, više napora usmjeriti na izradu programa za jačanje znanja i sposobnosti, dokvalifikacije i prekvalifikacije nezaposlenih kako bismo mogli konkurirati danas na našem, a sutra na otvorenom tržištu Europske unije.