savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1177&zivimo-bez-cilja-i-na-dug-izdali-smo-mlade=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1177&zivimo-bez-cilja-i-na-dug-izdali-smo-mlade=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1177&zivimo-bez-cilja-i-na-dug-izdali-smo-mlade=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1177&zivimo-bez-cilja-i-na-dug-izdali-smo-mlade=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6768&josip-kregar

Kregar Josip
Datum:
20.03.2018
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Nekada je postajao običaj da akviziteri obilaze škole i, uz manje ili veće nagovaranje, učenicima prodaju dopunsku literaturu, svakakvo književno smeće i priručnike, razne pretplate. To se vjerujem radi i danas. Tako još na polici imam sabrana djela Karla Maya, uključivo i ”Dvorac Rodriganda”, deset knjiga o Tarzanu, djela Šenoe, Ćopića, Matavulja koje vjerojatno ne bih nikad čitao ni kupio. Dodajem još dobar metar enciklopedija.

Tako je u moje dječje ruke dolutao jedan atlas. Ne baš velik, što je za atlas neobično. Karte su bile loše, kontinenti na pola stranice, a Europa nekako stisnuta i zgrčena. Knjiga je bila u plastičnim svjetloplavim koricama. Najzanimljiviji dio je bio nadahnuti patriotski tekst statističkih podataka. Izvanredna statistika, nisam mogao vjerovati.

Na pamet mi nije padalo da je Jugoslavija toliko bogata i jedinstvena. Kao dječak iz provincije nastojao sam zapamtiti broj otoka, dubine i visine, vjerovao da imamo strašna nalazišta boksita, željeza i bakra.

Treći na svijetu! U proizvodnji brodova smo na svjetskom vrhu. A tek prirodne ljepote! Modro more, zelene šume, čista voda i zrak. U mom atlasu govorilo se kako imamo krasno školovane mlade ljude, kako smo napredovali iz bijede, nepismenosti i podčinjavanja žena. Broj studenata i diplomiranih stalno je rastao.

Trebale su slojevi gorkih razočaranja da shvatim da to nije ljubav prema domovini, već obično pretjerivanje, laž i statistika. U ljubavi se ne laže ni izmišlja statistika, osim u pitanjima seksualnosti.

Laganje i pretjerivanje ostavljaju posljedice.

Treći na svijetu! U proizvodnji brodova smo na svjetskom vrhu. A tek prirodne ljepote! Modro more, zelene šume, čista voda i zrak. U mom atlasu govorilo se kako imamo krasno školovane mlade ljude, kako smo napredovali iz bijede, nepismenosti i podčinjavanja žena. Broj studenata i diplomiranih stalno je rastao

Netko je, valjda pod dojmom tih laži za dječake šestog razreda, misleći na zalihe boksita, odlučio izgraditi tvornicu u Obrovcu. Pa i predsjednik Tuđman se ljutio na statističare koji u površinu Hrvatske nisu uvrstili more. I danas putnici moraju reći da tako plavog mora nema na svijetu.

Moramo se čuditi kako imamo tako lijepu i bogatu zemlju, a ne ide nam baš najbolje. To je zbog zavidnika i neprijatelja koji nam baš to žele uzeti.

Patriotski je začuditi se zašto mladi odlaze. Tko ode izvan zemlje, taj je malodušan, ne voli svoju zemlju, izdajica. Argumenti za to kao da su iz onog mog lažljivog atlasa.

O da, dragi moji koji grmite s propovjedaonice. Ima na svijetu i bolje klime, čišćeg zraka nego u Perušiću, bistrijeg mora nego na Žirju, viših planina, zelenijih livada.

To mi, jer je volimo, tako kažemo, ali vidimo da se fasade rune, da na selu žive samo stari ljudi, da su automobili stari, stavovi zastarjeli.

Vidimo da su tvornice zatvorene, da je zemlju dobio Agrokor sa sjedištem u Nizozemskoj i vlasnikom u Londonu.

Vidimo da porezne neplatiše dobiju orden i državne koncesije.

Čude se ljudi jer su mislili da je sinkopa nešto u glazbi, a ne dozvola za obijesnu vožnju.

Vide da im sjeda ovrha, a da se kradljivac svega postojećeg igra sa sudovima.

Vođe ne vode, sljedbenici kradu i uživaju.

Kultura propada.

Školstvo je u stanju permanentne revolucije, bez cilja i uzora.

Trebale su slojevi gorkih razočaranja da shvatim da to nije ljubav prema domovini, već obično pretjerivanje, laž i statistika. U ljubavi se ne laže ni izmišlja statistika, osim u pitanjima seksualnosti

PISA istraživanje pokazuje da je funkcionalna nepismenost sve veća, da se djeca ne cijepe, da se u školama gladuje i jede loše i nikako.

Promijenila se duljina života i kilometraža cesta, ali živimo bez cilja i na dug.

O ne, ne odlazi se iz Lijepe naše jer je lijepa ili ružna, već zato jer nije naša već njihova.

U dva stoljeća mijenjali su se identiteti, određenje tko smo to mi, ali zemlja je vazda bila njihova. Ni agrarne reforme, ni parola ”Zemlja seljacima”, ni ”Tvornice radnicima” nisu pobijedile taj teški osjećaj da ništa nije naše. Zemlja je njihova, nama je ostala nematerijalna kultura.

Nije pravedno.

A to nam nitko ne želi uzeti – naš folklor, jezik ili crkve. Što će im? Pa mi sami radije nosimo jeans nego ličku kapu, psujemo na engleskom, a crkve i nisu naše (Dajla?).

Oni nas vole kao glumce i nogometaše, cijene kao kuhare, vojnike, a najviše kao dužnike. Kao one dužnike koji najprije prodaju obiteljsko srebro, potom namještaj i građevinsko zemljište, a prodali bi i dušu, prodali bi svetinje, ali to bankari ne vode u knjigama.

Zatupljeni, zavedeni lakoćom zabave prodajemo za staklene perle sve što vrijedi. Sve prodajemo jer je vlasti ugodno kad ima kruha i igara. Ne trebaju škole, ne trebaju tvornice lijekova.

I onda će naši unuci ići na folklorne priredbe, prigodne utakmice zavičajnih klubova i domjenke u veleposlanstvima. Bit će kod bake preko ljeta. Javljat će se kod roditelja povremena nostalgija, žaliti će za dobrim prijateljima.

Ali, sve u svemu, nisu otišli na gore. Imat će šansu društvenog napredovanja i raditi će posao koji vole i za koji su se školovali.

Nove generacije naših iseljenika nisu seljaci koji bježe od gladi. Oni su se rodili uz McDonalds i piju Coca Colu. Otišli su obrazovani, svjesni da je Hrvatska postala znanstvena i tehnološka provincija, da vladaju klike i kaste, da nema budućnosti ni bljeska vizije.

Netko je, valjda pod dojmom tih laži za dječake šestog razreda, misleći na zalihe boksita, odlučio izgraditi tvornicu u Obrovcu. Pa i predsjednik Tuđman se ljutio na statističare koji u površinu Hrvatske nisu uvrstili more. I danas putnici moraju reći da tako plavog mora nema na svijetu

Oni ne gledaju emisije o veteranima i vijesti iz prošlosti. Žive bolji i potpuniji život.

Probijaju se jer počinju od nule, moraju biti bolji od svojih domaćina, ne mogu se oslanjati na obiteljske veze.

Njihov uspjeh tamo ovisi o talentu i radu. Žive moderan život, štede jer se rasipnost tamo ne cijeni. Otišli su. Oni su vidjeli da ovo nije njihova zemlja, da je bez cilja i ponosa, da je na prodaju i nije njihova budućnost jer Hrvatska živi u mitovima i u prošlosti.

Njih, najtalentiranije, privlače zemlje velikih izazova i budućnosti. S ovom vlašću i bez zemlje ne mogu uspjeti. Ne idu bez žaljenja, ali idu s očekivanjima.

Ovdje se ne mogu osloniti na zamišljenu zajednicu koja se prepoznaje samo u sportskom navijanju, ne mogu vjerovati u patriotske fraze već samo u sebe. U tome nisu sebični, već realni.

Lako je voljeti zemlju koju idealiziraš, ali u njoj ne živiš.

To se najjasnije vidi baš kod tih naših emigranata. U snovima naših iseljenika Hrvatska se pretvara u mitsku zemlju, u zemlju koja se za njih nije promijenila od onih pedesetih kad su otišli. Za njih je to zemlja koja se ne mijenja i koja se ne treba i ne smije promijeniti, mora ostati kakva je bila, kao da je žele za svoju penzionersku Arkadiju u kojoj će penzije biti australijske, a cijene kao u Slavoniji.

Sada se to preokrenulo, takvu utopiju zamišljaju državni tajnici pretvoreni u demografe, službenici stranih firmi koji bi još malo radili u centrali, bar dok djeca ne završe škole u Danskoj, Belgiji ili Njemačkoj.

Odjednom se biskupi počinju osjećati kao misionari jer im župljani i vjernici bježe. Oni ne bi išli u Afriku ili sirotinji.

Ljute se pravnici i suci kojima je i ovdje dobro (ne svima!); njih ne trebaju u zemljama vladavine prava. Premijeri sanjaju neku dobru sinekuru u međunarodnim tijelima. Ne odlaze policajci, ne odlaze zatvorski čuvari. Njih trebamo ovdje.

Moramo se čuditi kako imamo tako lijepu i bogatu zemlju, a ne ide nam baš najbolje. To je zbog zavidnika i neprijatelja koji nam baš to žele uzeti

No oni koji odlaze su oni koje je ova zemlja izdala.

Odlaze oni koji bi htjeli raditi kao inženjeri, a ne biti konobari.

Odlaze oni koji nisu mogli krvariti za ovu zemlju jer su u ratu bili djeca u podrumima. Gospodo, rat je završen. Država ne vraća krv, već daje penzije i stanove.

Odlaze liječnici jer ih varaju i zakidaju u pravima.

Odlaze znanstvenici jer ih ovdje nitko ne treba.

Odlaze mladi jer vladaju starmali štreberi i stari loši đaci.

Odlaze oni koji vjeruju u sebe.

Ostaju samo oni koji ne vjeruju da ih itko treba, itko cijeni i poštuje.

Zato nam je ovako.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


17.07.1960  Bešlić Branimir
17.07.1947  Jelić Muck Višnja
17.07.1940  Šiljeg Boško
17.07.1930  Baletić Milovan