Nezaposlenost je jedna od kroničnih, teško izlječivih bolesti naše države. Brojka od 300.000 nezaposlenih godinama je okovana vječnim ledom, uz neznatnu južinu koja ovisi o turističkoj sezoni.

U korpusu nezaposlenih najkritičniju skupinu čine oni stariji od 35 godina bez upisanog dana radnog staža. Takvih je u Hrvatskoj 17.500.

Prema mišljenju pojedinih poslodavaca, ti ljudi, kad se govori o sklapanju ugovora o radu, nose stigmu koja potencijalnog poslodavca drži na oprezu - najčešće je mišljenje da nešto s njima nije u redu jer su predugo izvan radnog svijeta i obrazovnog sustava. Međutim, iste predrasude kod pojedinih poslodavaca brzo nestaju kad upravo iz te skupine regrutiraju (i više nego iskusne) radnike za rad na crno te ih iskorištavaju u bescjenje.

Samo u 2005. godini u 12.394 nadzora inspekcije rada otkriveno je 5419 radnika koji rade »na crno«, od kojih je 1373 strana državljana.

Klica nezaposlenosti desetljećima se širi kroz Hrvatsku, čemu je pogodovala nemoralna privatizacija, posljedice rata i nedovoljan gospodarski razvoj te neusklađenost obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada. Godinama obrazovni sustav, s jedne strane, proizvodi kadrovski suficit koji je teško zapošljiv, a s druge, uz toliku nezaposlenost, pojedina zanimanja su deficitarna, osobito u obrtu.

Kako izliječiti državu od kronične nezaposlenosti, trenutačno je najvažnije pitanje kojim se bave mnogi doktori ekonomskih pa i drugih znanosti.

Rješenje ponajprije treba tražiti u mjerama aktivne politike zapošljavanja. Za tu namjenu treba osigurati mnogo više novca od dosad osiguranoga. Nažalost, unatrag tri godine ta su sredstva prepolovljena.
 

Kroz navedene mjere posebno treba poticati zapošljavanje teže zapošljivih zanimanja te radnika srednje i starije dobi bez radnog staža. Poslodavci su skloni zapošljavanju navedenih kategorija samo uz državne poticaje. Primjerice, prošle godine, uz dobivanje namjenskih sredstava zaposlili su 823 osobe, samo se ne zna koliko dugo će ih zadržati u radnom odnosu.

Udruga radničkih sindikata Hrvatske i Glas HR ovih će dana predložiti Vladi da se pravnim propisima uredi mogućnost volontiranja radnika, od civilnog do svih ostalih sektora, a posebno u državnim službama i jedinicama lokalne uprave i samouprave. Pravno uređeno volontiranje važno je radi stjecanja radnog iskustva, onemogućavanja iskorištavanja tuđeg rada u bescjenje - besplatan rad na dulji rok - te bi osobe iz ove kategorije imale prednost pri zapošljavanju.

Zavod za zapošljavanje mora igrati važnu ulogu u rješavanju nezaposlenosti, a ne bi se trebao baviti samo evidentičarstvom. S obzirom na strukturu nezaposlenih, Hrvatski zavod za zapošljavanje, zajedno s obrazovnim sustavom, mora agresivnije provoditi proces obrazovanja nezaposlenih, mora imati jasne i javne programe prekvalifikacija i dokvalifikacija pa čak i za internu upotrebu poduzeća. Mora biti stalno prisutan na tržištu rada i osluškivati njegove potrebe da bi pravodobno mogao djelovati kroz svoje obrazovne programe. Sredstva za tu namjenu moraju se osigurati jer svaka kuna uložena u preobrazbu nezaposlenoga u zaposlenoga ubrzo će se višestruko vratiti.

Očekujem da će se napokon napustiti praksa prošlih desetljeća i da će obrazovni sustav, zajedno s tržištem rada, planirati obrazovanje budućih zaposlenika.

I dok s jedne strane imamo rijeku nezaposlenih, s druge tražimo načine i izgovore da zabranimo rad. Ovog je tjedna održana Međunarodna konferencija o radu nedjeljom u organizaciji Hrvatske gospodarske komore. Iako je Konferencija bila nalik seminaru poslije kojeg su svi sudionici znali onoliko koliko su znali i prije nje, čuli smo barem pozdravne govore čak šest državnih dužnosnika. Trakavica o radu ili neradu nedjeljom, koja je uspješno zarazila dio društvenih i društveno-političkih struktura u državi, nastavljena je i ovom prigodom. Cijela »parada« pokrenuta je s namjerom da se spriječi izrabljivanje radnika zaposlenih u trgovini koji rade nedjeljom i praznicima, a za taj rad nisu adekvatno plaćeni. To suštinsko pitanje i taj problem očito marginaliziraju pojedine društvene strukture pa i sam sindikat radnika u trgovini, a u središte problema, umjesto prikladnog vrednovanja rada, postavljen je rad ili nerad nedjeljom. Takvom izmjenom redoslijeda važnosti zaštitili su se poslodavci koji izrabljuju trgovce i nedjelotvorne institucije sustava koje ne sankcioniraju izrabljivače radnika.

Tko gubi, a tko dobiva, suštinsko je pitanje, te nastoji li se ovom predstavom o radu ili neradu nedjeljom stvarno pomoći ili odmoći trgovcima koji bi za taj dan trebali biti odgovarajuće plaćeni i dodatno zaraditi, kao što su se za takvu zaradu izborili sindikati trgovaca u Sloveniji.

Bilo kako bilo, trakavica se nastavlja. Ipak, otvorit ću neke od dilema koje su se čule i na Konferenciji: krši li se jedno od temeljnih načela Ustava - jednakost svih pred zakonom - posebnim reguliranjem rada nedjeljom samo za trgovce? Što je s ugostiteljima i nekim drugim zanimanjima? Ima li ekonomske opravdanosti s obzirom na to da smo turistička zemlja, u kojoj je distributivna trgovina s više od 200.000 zaposlenih značajna gospodarska grana? Može li se postići takvom inicijativom strateški cilj u razvoju Hrvatske da se sa sadašnjih 11 posto poveća udio trgovine na 16 posto u BDP-u?

Što mislite zašto su Slovenci od 1. studenoga prošle godine ponovo vratili rad nedjeljom u trgovine? Zato što su nevjernici ili vole sindikate, pa su s ljubavlju prihvatili njihove uvjete, ili su svi uvidjeli svoju ekonomsku i egzistencijalnu računicu?
 

Ne smijemo zanemariti niti činjenicu da svako zanimanje nosi i svoje životne i radne obveze. Predlažem da se rad ili nerad nedjeljom prepusti pregovorima sindikata i poslodavaca kroz kolektivni ugovor, a tamo gdje poslodavci neće prihvatiti uvjete radnika-sindikata za rad nedjeljom, neće se nedjeljom raditi.

Ponovit ću što sam do sada više puta naglasio: radnici u Hrvatskoj ne bježe od rada, nego bježe od izrabljivanja, mi želimo raditi i zaraditi i za takvu poziciju radnika sindikat se treba boriti, a sve izrabljivače i prevarante svom silinom napasti. Presiromašna smo zemlja da bismo si dopustili nekontrolirani sustav obrazovanja i da obrazujemo za zanimanja koja su nepotrebna, teže zapošljiva ili suficitarna. Još manje si možemo dopustiti da zabranimo rad.