savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1194  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1194  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1194  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1194

Nema zapisa

 

Ovaj je tekst naizgled o odgoju. Ponekad vidimo razmaženu i cendravu, ne uvijek malu, djecu. Naizgled je to grijeh traljavih roditelja koji misle na svoje karijere i užitke, misle da je dobro da djeca po cijeli dan gledaju crtiće, igraju se mobitelom i žvaču slatkiše. To nisu odgovorni roditelji.

Država nije obitelj, no oni koji je vode odgovorni su za odgoj. Ne smiju davati igre i slatkiše, uspavati narod životom preko mogućnosti, prešutjeti probleme i cijenu ugode. Doista, lakše je dati male penzije nego imati tisuće nezaposlenih, lakše se baviti svjetskim prvenstvom u nogometu nego stečajevima i tehnološkim zaostajanjem. Lakše je obećati ratnicima prednosti ili mirovine, a udovicama socijalnu sigurnost nego rezati stavke proračuna.

Obilaze se krajevi zemlje i svakom se obeća da su njihove potrebe prioritet. Vatra se gasi tek kad je požar katastrofalan, poplave se liječe zečjim nasipima. Formula je: recite odakle da uzmemo, pa će biti više za vas.

Problem ima i drugu stranu, djeca ostaju predugo s roditeljima, uzrujavaju ih dugim neuspješnim školovanjem, nedostatkom želje da se zaposle, navikom da žive na račun sve starijih roditelja

Stvarnost je: lakše se zadužiti nego trpjeti prigovore, imati prosvjede i donositi teške odluke. Hrvatska izborna parola je: nitko te ne može toliko platiti koliko ti ja mogu obećati. I tu počinje sličnost s odgojem djece.

Ako se dijete smatra razumnom ličnosti, postat će odgovoran čovjek. Ako se narod smatra djetetom, a vladanje igrom, dobit ćemo pasivne, razmažene i neodgovorne ljude.

Nije lako odgajati djecu. Nekad si ih mogao pustiti na ulicu ili igralište, siguran da će tamo biti i druga djeca, sasvim slična njima i da će međusobno učiti kako se živi s drugima. Bilo je tu svakakvih problema, razbijenog nosa, čupanja za kosu, vikanja, svađa i zlostavljanja.

Učilo se kroz igre, društvene igre: skrivača, oduzimanja zemlje, nogometa i graničara. Igre su bile društvene i organizirale su se bez animatora. Roditelji su mirno mogli raditi nešto drugo, rezati voćke, saditi krumpir ili ići na ribe.

Danas, bilo to dobro ili ne, nije tako. Igranje se svodi na pentranje po toboganu, penjanje u drvenu kućicu. Donose se plastične igračke, konjići na kotačima, a dokoni roditelji dosađuju se na obližnjim klupama, čitaju magazine ili pričaju o djeci i ljubavima.

Bdiju kao jastrebovi nad svojim potomcima, brinu se oko prljanja čistih hlača i papirnatim maramicama brišu bale djeci. Nakon toga se ide u šoping, malu kupnju ili na sladoled.

Djeca uspoređuju svoje igračke, pokazuju lažni ili pravi mobitel, igraju igrice na tabletu. Malo razgovaraju, a uz to čitav niz zahtjeva: sladoled, čips, od roditelja neprekidan niz upozorenja, naredbi ili nervoznih primjedbi.

Stvarnost je: lakše se zadužiti nego trpjeti prigovore, imati prosvjede i donositi teške odluke. Hrvatska izborna parola je: nitko te ne može toliko platiti koliko ti ja mogu obećati. I tu počinje sličnost s odgojem djece

Ma, možete reći, nije to danas ništa naročito ni bolje ni lošije od onoga što se nekad radilo. Nažalost, ne muči me nostalgija niti prigovaram. Druga su vremena, drukčije se živi.

No danas mnogi roditelji, opsjednuti svojim navikama da zaštite dijete od opasnosti prometa, nepredvidivih ljudi, stravičnih bolesti i od tragedija o kojima čitaju u novinamaimaju sve više problema. Djeca rastu, pa se gubi potreba za roditeljima. Djeca žele otići, pa će roditelji ostati nepotrebni i sami (empty nest syndrome).

Tako i politička elita: pažljivo nadzire, štiti od problema, ne priprema za stvarni život, brine o kontroli, a ne o razvoju.

Problem ima i drugu stranu, djeca ostaju predugo s roditeljima, uzrujavaju ih dugim neuspješnim školovanjem, nedostatkom želje da se zaposle, navikom da žive na račun sve starijih roditelja.

Kako očevi stare, njihove mogućnosti slabe, a potrebe i apetiti njihovih potomaka rastu. Nemam potrebu ocjenjivati tuđe živote, jednostavno vidim da se propusti i nezainteresiranost za zdrav razvoj ličnosti, opravdan time da je nešto drugo važnije, vraća u divljem obliku razmaženih pojedinaca koji su spoznali prednosti egoizma, preziru slobodu ako ona nosi odgovornost i cinično tvrde da je to prirodno.

Nije lako biti dobar roditelj. Još daleko teže je biti dobar vladar, odgajati narod, građane, puk ili podanike. Postoje sličnosti. I narod uči i imitira. Igrice mu postaju nezanimljive, i građani maju velika očekivanja, slijede i loše i dobre uzore. Nisu im dosta slatkiši, plastični autići i Barbike.

Ponekad odgoj zakaže. I kod odrastanja djece i kod sazrijevanja kulture. Možda je to prirodno, jer bez pobune ne bi bilo ni inovacije, ni mijenjanja društva. No, u svakom slučaju, nitko ne želi prepustiti odgoj djece ulici, školi ili televiziji.

Vlada opća skepsa prema vijestima i uvjerenje da zakoni nisu pravedni i ispravni. Ne smije se robovati formi. Izbori nisu samo postupak brojenja glasova i raspodjele mandata, formiranja većine stranačkom stegom i političkom trgovinom

Zapravo su djeca realistična i ne slušaju prodike, već slijede iskustvo, stvarnost i uzore. Tako i narod. Gleda svoje vođe i misli da oni mogu, štoviše, da smiju sve. No život nema milosti. Ne odgajaju riječi već primjeri. Komotni političari reći će i misliti da je dovoljno uvesti građanski odgoj u škole i ne misle da je odgoj i uzor njihov zadatak.

Roditelj ne smije izbjegavati obaveze i misliti da postoje samo prava. Vladajućima se to čini lakše. Nerazumno misle da ljudi poštuju zakone i pravila, štoviše da ih srdačno podržavaju i da je dosta da vjeruju u poruke medija.

Nije. Vlada opća skepsa prema vijestima i uvjerenje da zakoni nisu pravedni i ispravni. Ne smije se robovati formi. Izbori nisu samo postupak brojenja glasova i raspodjele mandata, formiranja većine stranačkom stegom i političkom trgovinom.

Dobiti izbore po problematičnim pravilima određenja broja i granica jedinica (gerrymandering), glasovima dijaspore i bezsadržajnim kampanjama sa patronskim spotovima ne znači da je vjerodostojnost vlasti velika.

Legitimnost se brzo topi pod fenom neispunjenih obećanja, neostvarivih zamisli, pogrešnih kadrovskih rješenja, pa i samom činjenicom da je teško upravljati zemljom u kojoj su aspiracije ogromne, a mogućnosti, veličina zemlje i sredstva skromna.

Vlast se nosi s nerješivim problemima, kompromisima i pritiscima, a komotno je biti u oporbi i uživati u povremenim problemima vlasti (vlast koristi izraz: izazovi). When in opposition politician is an expert on the means to some end, and when he is in office he is an expert on the obstacles to it (G. Chesterton).

Nažalost, kod nas se ljude podcjenjuje jer nisu obrazovani, lakovjerni su i teško odole izazovima hedonizma. To je krivo, varljivo i privremeno.

Fraze ne mijenjaju stvarnost, dosta je lijepih govora i ratničke euforije. Mi smo stvorili ljude koje se neće manipulirati zauvijek. Ne vesele nas više lažni ratovi ideologija, emigranata i udbaša, ustaša i partizana. Starcima ostavimo prošlost. Djeci dajmo budućnost.

Fraze ne mijenjaju stvarnost, dosta je lijepih govora i ratničke euforije. Mi smo stvorili ljude koje se neće manipulirati zauvijek. Ne vesele nas više lažni ratovi ideologija, emigranata i udbaša, ustaša i partizana. Starcima ostavimo prošlost. Djeci dajmo budućnost

U engleskom jeziku postoji izraz leadership koji se obično prevodi kao vođenje, što je pomalo pogrešno, jer izraz konotativno ima značenje ”vještina vođenja”, vještina dobrog vladanja. Asocira se na sposobnost, talent da se osobnim primjerom povede druge, prenese poruka, nametne stil i standardi ponašanja. To je kvaliteta ličnosti osobe koja ima javni značaj i vodeću ulogu. Izraz bi se trebao prevoditi kao ”vođenje osobnim primjerom”.

Apeliram na ono malo pameti koja je ostala u političkoj eliti. Nemojte živjeti od politike, već za politiku. Ne čuvajte fotelje u kojima sjedite, već ideje koje vode. Budite uzor.

Oprostite mi. Danas sam malo ljut na gomilu gluposti koja je politički govor. O obiteljskom nasilju govore oni koji su nasilnici, koji se ne žene i nemaju djecu.

O tekovinama civilizacije govore oni koji ne koriste književni jezik. O kršćanskom milosrđu mrzitelji, o radničkoj klasi samozadovoljni birokrati. O kulturi oni koji su zadnji put bili u kazalištu lutaka, a o međunarodnom pravu oni kojima je svijet ravna ploča.

Možda je to dobro. Otvorenost i sloboda govora najbolje pokažu tko je idiot. Ali pazite, na početku TV Dnevnika ne piše: nije za djecu mlađu od 12 godina. Nije ni za odrasle.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


21.10.1969  Skenžić Staša
21.10.1960  Teri Željko
21.10.1957  Husnjak Vladimir
21.10.1956  Knego Andro
21.10.1954  Lice Stjepan
21.10.1948  Grom Pavao
21.10.1944  Lui Olga