savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1199  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1199  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1199  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1199

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6768&josip-kregar

Kregar Josip
Datum:
24.04.2018
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

U što vjeruju političari. Kome vjeruju? Tko im vjeruje? Jednostavan odgovor bio bi da ne vjeruju ni u što i da im nitko ne vjeruje. Nije tako jednostavno. Ne zato što svi nisu isti. Nisu. Ali problem je dublji. ”Politics is the art of the possible, the attainable — the art of the next best”, Otto von Bismarck.

To su dva svijeta vladavine sasvim različitih etičkih principa. Ipak, iskrena vjera i politička etika nerijetko se miješaju. Štoviše, poteškoća je u tome kada se uvjerenja pretvore u politiku, ne u samozatajna osobna načela i credo.

Kad se želi pridobiti podrška ciljevima i kad se ne govori o sredstvima i načinu, kada se svakodnevnica zamijeni dalekim perspektivama, a stvarnost dogmama.

Naoružani proroci vladaju, nenaoružani završe u tamnici. U nekoj političkoj darvinističkoj teoriji, u borbi za opstanak više šanse imaju oni koji se boje konkurencije. Sve ovo vrijedi za tirane i despote, ali manje za izabrane vođe i moderne vlade

Ideološka isključivost i predanost ideji i viziji češće je problem no rješenje dvojbi. Politika je posao koji ne ostavlja slobodu izbora, posao prljav i problematičan u svojoj rutini. Ne ostavlja mjesta za milosrđe, vrline, emocije, tvrda načela. Donose se teške odluke, dobre se pokažu lošima, prijatelji su ulizice, a broj neprijatelja raste s kvadratom vremena provedenog na vlasti.

Neka pitanja ne treba miješati. Prvo je u što i da li uopće u nešto političari trebaju vjerovati? Drugo je pak kome trebaju vjerovati. To drugo je jednostavno.

Političari nikome ne vjeruju. Ponekad popusti njihova pažnja i onda im glave dođu suborci i rođaci, žene i ljubavnice, predani prijatelji. Vrijeme trajanja patološki nepovjerljivih vođa duže je od omiljenih proroka koji misle da ih svi vole.

Naoružani proroci vladaju, nenaoružani završe u tamnici. U nekoj političkoj darvinističkoj teoriji, u borbi za opstanak više šanse imaju oni koji se boje konkurencije. Sve ovo vrijedi za tirane i despote, ali manje za izabrane vođe i moderne vlade.

Političari moraju u nešto vjerovati ili se praviti da vjeruju. Moderna vlast svojim biračima i građanima mora predočiti neke ciljeve. Ne mogu se vladajući proglasiti bešćutnim birokratima. Zakoni se, istina, moraju poštovati, ali i više od toga, građanima treba služiti, ali neizbježno treba nuditi i nešto više.

Ne baš obećavati spasenje i raj, ali bar glumiti da optimistično vjeruju u napredak, humanizam, suverenost, naciju, svoju ekonomiju i vojsku, nenadmašnu ljepotu zemlje i dobrotu ljudi koje vode. U demokraciji biramo prema dojmu i obećanjima, biramo pametne i obrazovane (takvi nas ponekad neugodno iznenade). U autokracijama se, ne bez mentalne rezervacije, obožavaju vođe. Vjeruje se u njih kao u osobe.

Politika i vjera dva su svijeta različitih načela i načina djelovanja. Naizgled spojena i uvijek isprepletena. Nadamo se političarima koji u nešto vjeruju, kažu u što i toga se drže, ne prikrivaju svoje vrijednosti, ne glume u ceremonijama vjere i tradicije, nego su iskreni, nesebični, pošteni i otvoreni.

Ne vode politiku silom, već primjerom koji pokreće i inspirira. No gdje su takvi? I kako ih razlikovati? Mogu se glumiti predanost i poštenje, pa političari to čine. Mogu se glumiti iskrena vjera i ideali, pa političari to čine.

U što vjeruju političari. Kome vjeruju? Tko im vjeruje? Jednostavan odgovor bio bi da ne vjeruju ni u što i da im nitko ne vjeruje. Nije tako jednostavno. Ne zato što svi nisu isti. Nisu. Ali problem je dublji. ”Politics is the art of the possible, the attainable — the art of the next best”, Otto von Bismarck

Mi im povjerujemo, pa se razočaramo. Nije teško glumiti čistu volju i potpunu predanost, nije teško pozirati, a olako zanemariti odgovornost. Nije teško glumiti časne i poštene. ”I rekao bih da u devet od deset slučajeva ima posla s razmetljivcima koji ne osjećaju što to uzimaju na sebe, već se opijaju romantičnim senzacijama“ (Weber, ”Politika kao poziv”).

Ideja predanosti vjeri i vrijednostima, bez obzira na sve, bez obzira na stvarnost i život, atraktivna je i izgleda plemenita i čista (etika čiste volje), ispunjava život smislom. Dobra za pojedinca, opasna je za društvo.

Naizgled se može izabrati politiku kao profanu i pragmatičnu djelatnost ili se pak odlučiti za etiku čiste volje bez računice o tome što je provedivo i moguće. S religijskim i etičkim zahtjevima nema šale. Oni se izriču u oblicima koji su imperativni nalozi, ne kondicionali, uz navedene uvjete. Ne ubij je zapovijed uz koju nema dodatka i okolnosti koje opravdavaju izuzetak. Ne laži je nalog uz koji ne stoje ograde i uvjeti.

Takvi zakoni su djela neupitne milosti i veličine boga-zakonodavca te ljudi takve zakone ne mogu, vjernici ne smiju dovoditi u pitanje.

Ipak, stvarnost je drukčija. Neprijatelji se ubijaju. Crkva blagoslivlja oružje i ratove. Lagati se ne smije, ali ljudi lažu. To nije lijepo i rijetko je kažnjivo. Kada se laže iz obzira, pristojno izbjegava vrijeđanje, u tome ljudi ne vide nešto lijepo, ali osuda izostaje.

Stvarnost i okolnosti ne utvrđuje viši zakonodavac, već njegovi tumači na zemlji, koji brinu da stvarnost svijeta i životni kompromisi ne izvrnu logiku.

Velika je vjerojatnost da će onaj čiste duše i plemenitih ideala, kad ih treba primijeniti u stvarnosti, otkriti da oni vrijede samo u izoliranom svijetu čiste vjere, a da gasnu kad ih testira život i stvarni svijet: ”Tebi baš što goriš plamenom, od ideala silnih, vječitih, ta sjajna vatra crna bit će smrt, mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!” (S.S. Kranjčević, ”Mojsije”).

Nije politika za one koji ne mogu podnijeti taj raskol čistih uvjerenja i politike dostižnog i mogućeg. Politika se vodi razumom, bavi se ljudima i interesima, ne običnim ljudima, već zagriženima i samouvjerenima, i ne malim interesima, već onima koji se smatraju životno važnim, dakle na terenu na kojem i anđeli hodaju na vršcima prstiju. U politici uspijevaju oni koji kao ribari strpljivo čekaju da pohlepa umanji oprez ribe.

”Stari kršćani su dobro znali da svijetom vladaju demoni i da onaj tko se upušta u politiku, to jest upotrebljava moć i nasilje kao sredstva, zaključuje pakt s demonskim silama i da za njegovo djelovanje nije točno da iz dobra može proizaći samo dobro, a iz zla samo zlo, već je često upravo obrnuto”

”Stari kršćani su dobro znali da svijetom vladaju demoni i da onaj tko se upušta u politiku, to jest upotrebljava moć i nasilje kao sredstva, zaključuje pakt s demonskim silama i da za njegovo djelovanje nije točno da iz dobra može proizaći samo dobro, a iz zla samo zlo, već je često upravo obrnuto.“

“Svaki tko  paktira s ovim sredstvom radi postizanja makar kakvih ciljeva – a to čini svaki političar – izložen je specifičnim posljedicama. To naročito vrijedi za borca za vjeru, bilo da je on religiozan čovjek ili revolucionar.“ (Wer immer mit diesem Mittel paktiert, zu welchen Zwecken immer – und jeder Politiker tut das –, der ist seinen spezifischen Konsequenzen ausgeliefert. In besonders hohem Maß ist es der Glaubenskämpfer, der religiöse wie der revolutionäre. IBID 193).

Njegove pristalice ne motivira uvijek vjera, već pustolovina, uzbuđenje, pobjeda, moć i pljačka i osveta. Presudnu ulogu imaju pobude sljedbenika, a ne vjera kojom se vođa rukovodi. Poslije euforije i uspjeha dolaze trivijalna pitanja dana, banalnog života i objektivnih ograničenja.

U politici izgleda da se pobjede upisuju u ustave i zakone, no stvarnost je uvijek jača od norme. Rutina svakodnevnog života ljušti pozlatu ideala.”Mučenik za vjeru, a prije svega sama vjera nestaju ili, što se još češće događa, postaju sastavni dio konvencionalnih fraza skučenih i kratkovidnih političkih tehničara. Ovaj razvitak je naročito brz kad je u pitanju vjerska borba, jer ovu borbu vode i inspiriraju prave vođe, to jest proroci revolucije.” (Weber)

Kada nemaju svoju i novu ideju, političari posežu za starim oprobanim sredstvima stjecanja vjerodostojnosti: ideološkom rigidnošću, patriotskim apelima, mržnjom prema strancima i drukčijima. Religijom. Idu u crkve i džamije, slijede tradicije jela i pozdravljanja, krste djecu i čestitaju slave.

Ali nisu baš vjernici. Njihovi bogovi su politička moć, slava i osobni dobitak. Vjeruju u državu i stranku. Političari su praktični pragmatici i cinici prije nego praktični vjernici.

Zato su dvije glavne opasnosti : dati fanaticima vlast ili vlast opravdati fanatizmom. Vjera je zaklon koji kao Siegfriedov plašt čini ratnike nevidljivima i nepobjedivima. Slabo mjesto takvih vladara nije otvor ili peta (Ahil), već stvarnost koja se ne može maskirati i biti nevidljiva.

Pravo je pitanje kako odrediti mjeru. U politici trebaju ljudi koji su u stanju zadržati svoje ideale usprkos tome što je svijet neprijateljski, svjetina kolebljiva, prosta i nepromišljena. Za politiku su oni koji, poznajući ograničenja svijeta, ipak teže višim vrijednostima i imaju ciljeve kojima teže, etičke standarde kojih se drže, granice strpljenja i kompromisa koje ne žele prijeći bez obzira na osobni interes i želju za preživljavanjem u moći.

Ideja predanosti vjeri i vrijednostima, bez obzira na sve, bez obzira na stvarnost i život, atraktivna je i izgleda plemenita i čista (etika čiste volje), ispunjava život smislom. Dobra za pojedinca, opasna je za društvo

”Utoliko etika čiste volje i etika odgovornosti nisu apsolutne suprotnosti, već se međusobno nadopunjuju. I tek obje stvari zajedno čine pravog čovjeka, onog za kojeg se može treći da je pozvan da se bavi politikom.” ”Oni koji imaju talent za težak ali plemenit posao politike…/trebaju/ zaboraviti osobnu ugodu i materijalne interese te se uključiti u politiku. Optužbe za karijerizam, obožavanje vlasti, egoizam i korupcija, kao i opće mišljenje da je sudjelovanje u politici apsolutna moralna opasnost u najmanju ruku opravdavaju ili skepticizam ili odsutnost kršćana u javnom životu.” (Gaudium et Spes)

Ne prestajem vjerovati u mogućnost da kraljevi postanu mudraci, a mudraci kraljevi, da iskreni i predani etici vladaju nad monopolom sile, da silnici progledaju i poštuju druge, da je tolerancija važnija od pobjede.

Ne mogu ne vidjeti da se često dobri ljudi pokažu političkim diletantima, a dobri političari napuste ideale i pokažu sramne mane. Iako je sve to viđeno i teško je čekati, u stvarnosti  nije sve crno i zlo ni svijetlo i dobro. No raduje me da nakon noći stiže dan. U međuvremenu radimo na elektrifikaciji.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


24.09.1986  Mikešić Marko
24.09.1962  Bassanese Radin Floriana
24.09.1962  Budimir Josip
24.09.1936  Frank Alceo