I ovogodišnje obilježavanje Međunarodnog dana žena nametnulo je pitanje ravnopravnosti ili diskriminacije žena u odnosu na muškarce.

Diskriminirane su na tržištu rada, često iskorištavane i nedovoljno plaćene za svoj rad, često izložene mobingu i nasilju i suočene s brojnim zaprekama samo zato što su žene.
Bez obzira na visok stupanj obrazovanja, po čemu su žene u Hrvatskoj u postotku

izjednačene s muškarcima, više od 60 posto nezaposlenih su upravo žene s većim udjelom u dugotrajnoj nezaposlenosti. Iako smo usvojili brojne zakone i standarde koji zabranjuju diskriminaciju na temelju spola, ona je prisutna u svakodnevnom životu i radu brojnih žena.

U »crnoj« statistici osoba koje žive ispod granice siromaštva broj žena uvelike premašuje broj muškaraca, a žene »vode« i po neplaćenom prekovremenom radu, radu na crno, sklopljenim ugovorima o radu na određeno vrijeme koje je gotovo nemoguće produljiti u slučajevima majčinstva. Žene su za iste poslove plaćene i do 15 posto manje od muškaraca, a na hijerarhijskoj ljestvici napreduju puno sporije od muških kolega.
Ovo nije samo hrvatski problem, već i svjetski, što je posebno iskazano u izvješću

Međunarodne organizacije rada u povodu Dana žena – »Globalni trendovi zapošljavanja za žene – 2007«. Nikada u svijetu nije bio veći broj žena koje rade, ali nikad nije bio ni veći broj nezaposlenih žena, što uz neprekidnu razliku u statusu, sigurnosti zaposlenja, plaćama i obrazovanju između žena i muškaraca dovodi do »feminizacije radničkog siromaštva«. Na pragu ulaska u EU i dostizanja svih međunarodnih standarda, pridružili bismo se poruci Međunarodne organizacije rada u povodu ovogodišnjega Međunarodnog dana žena – »Slavimo žene koje rade«, one koje »ruše granice i unose promjene«.
Zato institucije našeg sustava moraju odlučnije i primjerenije kažnjavati sve one koji i dalje diskriminiraju ženska prava, a posebno pravo na rad i prava iz rada.

Istražujući ovih dana o iskorištavanju radnika kroz prekovremeni rad, došao sam do interesantnih podataka, koji su, na žalost, na štetu zaposlenih. Prema službenoj statistici svaki zaposleni godišnje prosječno radi 29 sati prekovremeno, dok je prema sindikalnom istraživanju broj sati prekovremenog rada prosječno 50 sati po svakome zaposlenom.
Prošlogodišnje istraživanje o neplaćenim prekovremenim satima pokazalo je da radnici u Hrvatskoj godišnje poslodavcu »poklone«, tj. bezobzirni poslodavci oštete radnike za 3,7 milijuna radnih sati ili za oko 100 milijuna kuna godišnje. Zato nije ništa čudno da pojedinci grade dvorce i od radnika vade novce.

Najviše prekovremeno rade radnici u graditeljstvu, u prerađivačkoj industriji, ugostiteljstvu i trgovini.

Žalosna je činjenica da trgovci u prosjeku rade po dva sata dnevno više ili na godišnjoj razini četiristo trideset pet sati prekovremeno.

Prekovremeni rad rijetko gdje da se plaća bez obzira na to što Zakon o radu propisuje obvezu uvećanog plaćanja prekovremenog rada. To vrijeme se, uglavnom, pretvara u slobodne dane zaposlenih iako poslodavac ne može radniku, bez njegova pristanka, umjesto plaćanja prekovremenog rada odrediti korištenje slobodnog dana.

U stvarnosti rijetko da radnici mogu iskoristiti svoje slobodne dane dobivene u zamjenu za prekovremene sate jer kod takvih poslodavaca u pravilu manjka radna snaga.

Radnicima koji se plaše obavijestiti sindikat ili inspekciju rada o iskorištavanju putem prekovremenog rada teško je pomoći jer prekršaj u praksi nije jednostavno dokazati s obzirom na to da naše tvrtke nemaju obvezu vođenja evidencije radnog vremena, na čemu sindikati inzistiraju.

Istraživanja su pokazala da su radnici koji češće rade prekovremeno izloženiji većem riziku obolijevanja i ozljeđivanja. Posebno treba istaknuti da prekovremeni rad povećava rizik od pojave dijabetesa.

Kako bi izbjegli povećane rizike obolijevanja, kako bi izbjegli poslodavačko izrabljivanje radnika putem prekovremenog rada, pozivam sve radnike – sve zaposlene da, makar anonimno, ako se plaše javno, prijave poslodavce koji ih izrabljuju, bilo inspekciji rada, bilo sindikatima.

Inspekcija rada mora svoju inertnost pretvoriti u efikasnost i uz češće kontrole rada poslodavaca, kao i kontrolu isplatnih lista, pokrenuti postupak sankcioniranja svih onih poslodavaca koji se lagodno bogate na tuđoj muci.