savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1212&europska-unija-ima-sto-nauciti-od-jugoslavije=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1212&europska-unija-ima-sto-nauciti-od-jugoslavije=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1212&europska-unija-ima-sto-nauciti-od-jugoslavije=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1212&europska-unija-ima-sto-nauciti-od-jugoslavije=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=6813&dejan-jovic

Jović Dejan
Datum:
30.11.2018
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
portalnovosti.com
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Jugoslavija je pogriješila što nije više učinila da stvori Jugoslavene. Nije dovoljno učinila da stvori jugoslavenski demos: favorizirala je etnose. Ali, istodobno, učinila je ipak mnogo na pomirenju i mirnom životu Srba i Hrvata, Srba i Albanaca, svih naroda u BiH i drugdje

Stogodišnjica stvaranja jugoslavenske države bit će vjerojatno ignorirana u Zagrebu (osim naše konferencije), a u Beogradu će poslužiti za reinterpretaciju karaktera te zajedničke države. Jugoslavija je nastala iznenadno, jer se Austro-Ugarska raspala, čak i bez neke posebne volje i svakako bez velike zasluge Slovenaca, Hrvata i Srba koji su živjeli na njenom tlu (osim, možda, Gavrila Principa). Ona nije bila sasvim ‘slučajna država’, ali je mnoge zatekla i nisu znali što zapravo s njom da rade. To se vidjelo upravo u njenim prvim godinama, kad su se pojavile vrlo različite - i međusobno suprotstavljene - koncepcije jugoslavenstva. Nijedna nije sasvim prevagnula, pa su svi ostali - kao što je uvijek slučaj s kompromisima - pomalo nezadovoljni. Pitanje je bilo: hoće li graditi svoju politiku na tom nezadovoljstvu ili će dati šansu zajedničkoj državi. Povijest Jugoslavije je povijest neprekidnih pokušaja stvaranja novih kompromisa, a ne samo - kako danas mnogi tvrde - povijest stalnog sukobljavanja.

Pritom su isprobani mnogi, uključujući i međusobno naizgled nepomirljivi, modeli. Brzo se odustajalo od prethodnih pokušaja: npr. s formiranjem Banovine Hrvatske 1939., a posebno s pretvaranjem Jugoslavije u republiku i federaciju, te u socijalističku zemlju nakon 1945. Pred njen kraj je evoluirala prema konfederaciji. Radilo se o zemlji koja je imala pravni kontinuitet (čak i kad je bila okupirana, od 1941. do 1945.), a opet, stalno je mijenjala svoj karakter, pokušavajući postići neki kompromis između različitih vizija i interesa. Jugoslavija je bila i nacionalistički projekt okupljanja svih Južnih Slavena kako bi formirali zajedničku naciju, i inkubator za jačanje postojećih ‘starih’ nacija, kao što su bili Srbi, Hrvati i Slovenci. Svi su oni iskoristili Jugoslaviju da bi se zaštitili, ujedinili i ojačali u njoj. Istovremeno, mnogi su je doživljavali samo kao polje ‘vanjske politike’ vlastitih nacija i kao neku privremenu ‘međunarodnu organizaciju’, koja nema izvornost i legitimitet po sebi.

Istini za volju, okolnosti dva svjetska rata u kojima su se Jugoslaveni borili jedni protiv drugih i jedni drugima činili velike zločine, nisu išle na ruku stvaranju jedne, jedinstvene jugoslavenske nacije. Iako je kao uzor uzela ujedinjenje Njemačke i Italije, koje se dogodilo samo 40-ak godina prije ujedinjenja Jugoslavije, sjećanja na Prvi svjetski rat - a poslije i još gori, Drugi - u kojem su jedni ratovali protiv drugih bilo je vječna prepreka stvaranju narodnog jedinstva. Ali, nije točno ni da osjećaj zajedništva, jugoslavenstva i pripadnosti Jugoslaviji nije postojao među njenim građanima. On je, zapravo, s novom generacijom - rođenom nakon Drugog svjetskog rata - jačao, često i kao izraz otpora dominantnoj ideologiji koja je nominalno bila antinacionalistička ali je u stvarnosti poticala etničnosti i jačanje posebnih nacija unutar Jugoslavije. Jugoslaveni su postojali nasuprot političkom diskursu koji ih nije priznavao, nego je na Jugoslaviju gledao samo kao na interesnu zajednicu ili polje borbe za nadmoć Srba, Hrvata, Slovenaca i drugih naroda i narodnosti. Jugoslavija je pogriješila što nije više učinila da stvori Jugoslavene. Nije dovoljno učinila da stvori jugoslavenski demos: favorizirala je, čak i u najvećem dijelu one ‘prve’ Jugoslavije etnose. Ali, istodobno, učinila je ipak mnogo na pomirenju i mirnom životu Srba i Hrvata, Srba i Albanaca, svih naroda u Bosni i Hercegovini i drugdje. Današnji antijugoslaveni među Srbima zaboravljaju da je Kosovo bilo u Srbiji dok je Srbija bila u Jugoslaviji. A oni među Hrvatima zaboravljaju da jedino u Jugoslaviji nije bilo granice između Hrvata u Hrvatskoj i onih u Bosni i Hercegovini, te da nije bilo granice na Bregani. Danas je ima - i to opasane žicom - iako su obje zemlje u Europskoj uniji.

Jugoslavija je bila neuspješna zemlja, jer nije ispunila svoj prvi zadatak: da opstane. Međutim, ni većina njenih zemalja-nasljednica, a naročito tri ključne (Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska) nisu to uspjele, nego su se raspale s raspadom Jugoslavije. Da nije bilo međunarodne pomoći - u vojnom i diplomatskom smislu - i Hrvatska bi ostala raspadnuta po etničkim linijama, kao što se raspala i Jugoslavija. Isto bi bilo i s Bosnom i Hercegovinom, a možda i Makedonijom. Tamo gdje takve pomoći nema - npr. u Srbiji (u odnosu na Kosovo) i na Kosovu (u odnosu na sjever Kosova) - tim se državama dogodilo ono što se dogodilo i Jugoslaviji. Uzroci raspada Jugoslavije su mnogi, a najznačajniji su oni domaći. Jugoslavija nije uspjela pobijediti nacionalizme, iako ih je dugo držala pod kontrolom. Istodobno, na nacionalizme svojih nacija nije odgovarala svojim, jugoslavenskim nacionalizmom. Nije imala ni svoj BBC, ni svoju kraljevsku obitelj, ni svoje savezno ministarstvo obrazovanja, ni svoj ‘interni Erasmus’ program, niti je bilo moguće da neki deklarirani Jugoslaven postane član Predsjedništva SFRJ. Prije je Srbin mogao biti predsjednik SR Hrvatske, a Albanac SFRJ, nego što je to mogao neki Jugoslaven. A i njena jedina partija - SKJ - je već nakon Titove smrti, ako ne i prije, postala savez osam stranaka koje su zagovarale često različite i suprotstavljene interese, pri čemu je svaka bila i interno podijeljena. JNA je također lako pala pod utjecaj rastućeg nacionalizma, pa se raspala na više armija, koje su uskoro od najboljih drugova stvorile ‘najbolje neprijatelje’. Još brže je taj proces zahvatio sigurnosne službe, koje su izdale ideju Jugoslavije već sredinom osamdesetih, prije njena kraja. Ali, također je istina i da se - unatoč svim tim svojim unutarnjim problemima - možda mogla i održati da je volja glavnih međunarodnih aktera bila takva. Države se održavaju čak i kad ih njihovo stanovništvo ne želi - a to nije bio slučaj u Jugoslaviji, sve dok takva želja nije stvorena nasiljem i ratom. Još u proljeće 1990. najveći broj Hrvata kaže da želi konfederaciju, a Slovenci su na toj istoj poziciji do početka inter-etničkih sukoba u Hrvatskoj, u augustu 1990. Oni koji su smatrali da Jugoslaviju treba razbiti, okrenuli su se ratu jer su znali da je to jedini način da se ‘dokaže’ da je ona postala ‘nemoguća država’. Pobjeda nacionalizma u Njemačkoj - kroz njeno ujedinjenje u oktobru 1990. - promijenila je donekle gledanje svijeta na opstanak Jugoslavije. To je bio ključan moment preokreta.

Zemlje koje se raspadnu, teško se ili nikad ne sastavljaju. Nema smisla danas govoriti o nekoj novoj Jugoslaviji. Međutim, opstanak Bosne i Hercegovine, kao i Makedonije i Crne Gore, danas visoko multietničkih zemalja, važan je da bi se pokazalo da nacionalizam ne mora pobijediti. Demokratski razvoj svih zemalja nasljednica, onaj koji štiti manjine i priznaje pluralističnost kao prednost a ne kao smetnju, bio bi najbolji ‘dokaz’ da se moglo - i da se može - i drukčije. Ako to neće biti moguće, ako sile mržnje i nacionalizma prevladaju u tim zemljama, pa i u Hrvatskoj i Srbiji, koje su danas daleko više monoetnične nego što su bile u Jugoslaviji, dogodit će se nove devedesete, a to nitko razuman ne bi trebao željeti.

Nove generacije, rođene nakon Jugoslavije i nakon rata, imaju šansu da o njoj razmišljaju trezveno, temeljem činjenica a ne propagande koja pokušava antidatirati događaje i falsificirati njen karakter. Ona nije bila nikakva idealna zajednica, ali nije bila ni neprijateljica nacionalnog razvoja njenih etničkih naroda. Uostalom, Srbi i Hrvati su preživjeli Jugoslaviju - a Jugoslaveni i mnoge manjine nisu. U tom smislu, iako formirana kao nacionalistički projekt koji je trebao stvoriti novu naciju, Jugoslavija je na svom kraju postala sličnija prethodnim imperijima. I ona je, kao i oni, završila u ratnim sukobima i etnonacionalizmu, u nestabilnosti koja traje i skoro 30 godina nakon njena kraja. Ali, kao i imperiji koji su bili po svom karakteru multietnički, ona se iz ove perspektive ponovno pokazuje kao alternativa nacionalizmu, koji je cijeloj Europi - a ne samo nama - učinio nemjerljivo više zla i od imperija i od zajedničke države. Europska unija, stoga, ima što naučiti iz ovog slučaja.

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


11.12.1976  Ćelić Ivan
11.12.1971  Pandek Draženko
11.12.1964  Dujmović-Vuković Marina
11.12.1962  Rončević Zdravko
11.12.1962  Škvarić Marijan
11.12.1958  Cek Spomenka
11.12.1957  Didović Mirjana
11.12.1953  Uljan Miroslav
11.12.1940  Đukan Petar