Ovih sam dana bio sudionikom zanimljive rasprave o pojmu društveno odgovornog poslovanja, koji je u Hrvatskoj već dulje vrijeme predmet interesa manjeg dijela poslovnog sektora, a u svijetu se razvija usporedno s velikim svjetskim promjenama s početka devedesetih godina.

Društveno odgovorno poslovanje (corporate social responsibility) ili u nas zgodno skraćeno DOP, u širem značenju označava utjecaj gospodarstva na održivi razvoj te njegovo povratno djelovanje na društvo. Definicija se prilagođava, ovisno o tome tko je subjekt - država, multinacionalna kompanija, regionalno utjecajna kompanija ili pak malo ili srednje poduzetništvo.

Društveno odgovorno poslovanje odvija se na voljnoj osnovi, što znači da kompanija djeluje na svoj način iznad pravnih pravila i preuzetih obveza jer smatra da na taj način dugoročno utječe na svoj opstanak i rast. To je određenje kompanije u kojem se stalno ide naprijed otkrivajući nova područja u kojima su moguća poboljšanja koja su prihvatljiva svim sudionicima toga procesa, a samim tim se stvara ustaljena praksa djelovanja koja se neprekidno oplemenjuje novim idejama.

Kompanije, a i poduzetničke djelatnosti u svijetu prihvatili su četiri osnovna područja djelovanja društveno odgovornog poslovanja - radna okolina, tržište, zajednica i okoliš. To znači da kompanija više ulaže u razvoj i poboljšanja u odnosu prema radnicima nego što je određeno radnim zakonom i drugim propisima, standardima i konvencijama, ulaže u zajednicu više nego što je to propisano, te se brine o okolišu više od preuzetih obveza.

Takav se pristup ostvaruje kroz razvoj suradnje s onim dionicima u društvu koji predstavljaju ili se brinu o različitim interesima.

Kao središnji element se nameće poslovni sektor, što znači da je upravo on društveno odgovoran, s time da i svi ostali akteri moraju imati jednaku namjeru - biti društveno odgovorni. Suradnja se ostvaruje s nevladinim organizacijama, sindikatima, obrazovnim institucijama, stručnim organizacijama, poslovnim organizacijama, medijima te vladom, odnosno javnim sektorom u smislu donositelja zakona te nadzora provedbe zakona. Specifična je uloga svakoga od njih jer predstavljaju različite interese. Njihov odnos morao bi se odvijati u usklađenoj suradnji, odnosno u partnerstvu.

Shvaćeno je, ako kompanija želi u budućnosti opstati, dakle biti održiva, a ujedno i društveno odgovorna, mora se okrenuti prema bitnim pojedinostima koje joj omogućuju taj epitet, a jedna od njih je i radna okolina i odnos prema radnicima. Upravo o zadovoljstvu radnika ovisi uspješnost i produktivnost kompanije. Radnik mora biti zadovoljan svojim radnim mjestom, a kompanija ga smatra svojim najvažnijim dijelom. Razvijajući nove metode organiziranja rada, inovativna rješenja organizacije radnog vremena, odnose jednakosti i nediskriminacije, pomirenja poslovnog i privatnog života, osjećaja pripadnosti kompaniji i mogućnost doprinosa njezinu razvoju, dugoročno se ulaže u razvoj i prosperitet same kompanije.

Takav način zahtijeva trajnu i razvojnu suradnju kompanije i radnika odnosno njihovih predstavnika. U tom djelu veliku ulogu imaju i sindikati, posebno u nama bliskim kontinentalnim zemljama Europske unije, koji predstavljajući interese zaposlenika mogu ostvariti i ostvaruju dijalog s poslodavcima u onim područjima koji su od interesa za poslodavca i radnika. Jedan od glavnih mehanizama je i kolektivno pregovaranje, kroz koje je moguće razvijati čitav niz novih ideja i uvoditi inovativna rješenja koja su interesu obiju strana. Zato se i društvena odgovornost kompanije ističe u postojanju kolektivnog ugovora i u činjenici slobode djelovanja sindikata.

Nameće se pitanje koliko su naše kompanije spremne na izgradnju takve suradnje i na djelovanje na opisan način. Vrlo rijetko će se naći na sudjelovanje radnika, odnosno njihovih predstavnika u kreiranju takvih ideja, a upravo se to mora promijeniti. Bipartitni socijalni dijalog je nedovoljno razvijen u tom području i čini se da nema namjere promjene takvog ponašanja. Jedno od glavnih mehanizama je i mjerenje i izvještavanje. Svjedoci smo različitih socijalnih izvješća danas u Hrvatskoj. Koliko radnici odnosno njihovi predstavnici sudjeluju u tome?

Postoje kompanije koje same za sebe ističu da su društveno odgovorne, posebno u odnosu prema radnicima, a u praksi se baš time ne iskazuju. Već se u tome vidi osnovno nepoznavanje samog značenja DOP-a. Sam odrediti što je dobro nekomu drugomu, to isto izvoditi u praksi i sam mjeriti i izvještavati o tome, ne djeluje nimalo društveno odgovorno, a rekli bismo ni demokratično.

Takvom ponašanju je svrha samo lažni marketing, a ne pravi DOP. Različite organizacije ulažu puno novaca u razvoj sustava DOP-a u Hrvatskoj. Čini se da je poslovni sektor mogao puno bolje iskoristiti sva iskustva koja su im dostupna putem svih mogućih edukacija, programa i konferencija. I dalje nisu kritični sami prema sebi i uopće ne usvajaju dobre prakse. Još i gore - hrvatski poslovni sektor sam između sebe ne razmjenjuje iskustvo i prakse u bilo kojem području djelatnosti.

Društveno odgovorno poslovanje odvija se kroz ostvarenje različitih interesa, koji katkad možda djeluju suprotno, ali treba naći onaj zajednički, a u to treba uložiti trud. Danas kad Hrvatskoj slijede velike promjene i prilagođavanje vezane za ulazak u Europsku uniju, ali i otvoreno tržište, upravo se kroz proces usvajanja vrijednosti DOP-a moguće prilagoditi takvim promjenama koje su nužne. Zbog toga se mora okrenuti izgradnji suradnje i povjerenja jer kako sad stvari stoje - stajat će i dalje.