Hrvatska »kazališna« Kloaka i dalje se puni. Ovaj put pod firmom novokomponirane teatrologije bavi se kostima umrlih, prevrće ih i glođe s kanibalskim zadovoljstvom, i sa znanjem špiljskoga pretka. Ovaj put u riječku glembajevsku sapunicu upleće se notorni Miljenko Jergović koji očito zna nešto što hrvatsko glumište, živo ili mrtvo, ne zna. Ovaj put na udaru nije pokojnica pod džipom nego pokojnica pod teatrološkim povećalom jer notorni Jergović zna slijedeće: »... nije bila velika glumica - iako je bila velika barunica Castelli«. Dakako, ne misli to Jergović o današnjoj Castellici, zabavljačici - sirotici, nego o pokojnoj Eni Begović. Otkud zna, tko mu je rekao, je li u međuvremenu možda doktorirao teatrologiju pa proučio pokojničin životopis, kritike, nagrade? I što je pisac zapravo htio reći? Evo što: »u devedesetima Ena Begović pomalo je glumuckala po Sedlarovim filmovima... i ostalo što je u životu radila uglavnom je izblijedjelo... to što su je poslije smrti pokušavali učiniti većom nego što je bila zapravo je uvredljivo po nju...«.

E, pa uzimam si pravo hrabrog mrtvozornika Jergovića podučiti, premda dvojim da će biti koristi. No javnosti radi nije loše ponoviti: puno prije devedesetih Ena Begović gradila je karijeru prvorazredne glumice u režijama Vlade Habuneka, Koste Spajića, Georgija Para, Toma Durbešića, Joška Juvančića, Petra Selema, Horea Popescua... Naigrala se Ivšićeve Ajasaje, Shakespeareove Desdemone, Bulgakovljeve Margarite, Vojnovićeve Grube, Strindbergove Julije, Aminte de Moline, Lady Šram Price, Krležine Laure i Klare...

Pametnome dosta, no zlobnom i neukom nikad dovoljno. Uostalom, kako bi to Jergović i mogao znati? Tko zna gdje je on bio u vrijeme u kojem je Ena Begović gradila karijeru prvakinje nacionalne kazališne kuće? U kazalištu sigurno nije, no, eto. On »zna« da je ona nešto glumila, siguran je da nije bila velika glumica, još sigurniji da je izblijedjela...
Vrlo oštroumno i utemeljeno, nema što, osobito u vrijeme u kojem pristojnost i naobrazba nisu na cijeni u odnosu na gromoglasno laprdanje instant umjetnika koje ovakvi poput Jergovića brane u njihovoj navodnoj nedodirljivosti.

A sada nešto o Eninoj suzi na, kako Jergović kaže, bizarnom reklamnom spotu za HDZ. »Dok se sjećam tog spota (Jergoviću, Jergoviću, ta barem bi pisac trebao poznavati gramatiku; nije 'dok' nego je 'kad'), ja se sjećam i vlastita srama...«

Pitam se bi li ga bilo manje sram da je Enina suza kapala po SDP-ovu spotu ili onome »zelenih«? No predaleko bi nas odvelo pitanje što bi bilo kad bi bilo ('ki bi da bi', sjećate se Jergoviću? Tek i politikantstvo valja uvaljati e da se zna otkud vjetar puše, zar ne?).

I na kraju još nešto o suzi, ali i o sramu. Pitam se (i vas Jergoviću, dakako) što bi vaša majka rekla kad bi netko napisao: »Miljenko Jergović bio je javna osoba i samim time njegova uspomena dio je javne svojine?«. Bi li gospođa Jergović pustila suzu srama kad bi joj mrtvoga sina tako natezali kao »javnu svojinu«? Bi li i ona branila takozvano pravo javnosti na mrtvace, pravo po kojem hijene caruju, a mrtvi se ne mogu odmoriti?

Naravno, za Jergovića je sve javno, od javnog zahoda do velike glumice koja, svidjelo se to nekome ili ne, jest bila velika i takvom će ostati u sjećanju svih nas koji smo nekakve škole učili i dovršili, koji smo dobili i nekakav Kinderstube, a čiji Weltanschauung nije uvijek i samo kloaka pod krinkom demokracije. Demokracija je reći car je gol, no kad je već tako, bilo bi ga korisno i oprati. Dijelu hrvatske, pa i medijske javnosti nužno je potrebna »teatrološka« dezinsekcija, pa makar i rječinskom vodom!
 

JAGODA MARTINČEVIĆ