Da li premijerka Jadranka Kosor ima pravo kada kaže da se zakona treba držati „kao pijan plota“ ili većina Hrvata drži da nema ništa lošeg u onoj čuvenoj Titovoj dosjetki kako se zakona baš i ne treba držati kao „pijan plota“?

U nekoj ozbiljnoj, pravno sređenoj i istinski demokratskoj zemlji, građani bi rekli da je premijerka bez sumnje u pravu, ali Hrvatska još uvijek nije ni ozbiljna ni pravna a niti istinski demokratska država. Međutim, to ne znači da si i dalje smijemo dozvoliti voluntarizam a zakone tumačiti kako nam drago, nego zakone koji su zastarjeli, nedorečeni ili loše napisani, treba doraditi ili napisati nanovo. Jedan od takvih zakona je i Zakon o referendumu.

Činjenica je da Hrvatska, osim referenduma za neovisnost iz 1990, nije imala iskustava s referendumskim izjašnjavanjima a onih nekoliko pokušaja, kao onaj za referendum o sporazumu RH sa Slovenijom, nisu uspjeli. Činjenica je i to da referendum ili neposredno izjašnjavanje građana o krupnim ustavnim, političkim i društvenim pitanjima, veoma često prate brojne kontradikcije, posebice u zemljama koje se nalaze u političkoj krizi. Također, u međunarodnom pravu ne postoje jasno određeni standardi za referendum; čak 11 od 17 zemalja zapadne Evrope, koje se smatraju "kolijevkama demokracije" nemaju točno određenu kvalificiranu većinu potrebnu za referendum; Belgija i Norveška ne spominju referendum u ustavima, ali su ih ipak održali. Dakle, svaka zemlja razvija svoju praksu i nesnalaženja su neizbježna.

Pitanje referenduma i u Hrvatskoj izaziva brojne kontroverze i predstavlja izazov političarima i teoretičarima. Tako uvaženi stručnjak za ustavno-pravna pitanja prof. dr. Branko Smerdel smatra kako referendum nema smisla nakon što je Vlada povukla svoj prijedlog izmjena ZOR-a kojeg su sindikati naveli kao neposredni povod zahtjevu za referendumom. Oni koji su svoje potpise za referendum dali kako bi iskazali nezadovoljstva općim stanjem u državi time sigurno ne bi bili zadovoljni no teza dr. Smerdela je logična i apsolutno obranjiva. Neki drugi stručnjaci pak smatraju da se, bez obzira na Vladino odustajanje od izmjena ZOR-a, prema Zakonu, referendum mora održati. U ovom kontekstu dileme oko referenduma, valja dodati i ovo: to što stranke koje su u vladi uglavnom nastoje izbjeći provođenje referenduma dok one u opoziciji tendiraju ka tome da ga podržavaju nije nikakva hrvatska posebnost. Jedna Švedska, zemlja uzorne demokracije, tokom cijelog 20. stoljeća održala je svega pet referenduma a stav njihovih dviju najjačih stranka – Socijalističke i Konzervativne stranke – po pitanju referenduma ovisio je o najviše o tome nalaze li se trenutno na vlasti u Riksdagu (parlamentu).

Također, ako bi se referendum ipak raspisao, kako bi glasilo referendumsko pitanje, s obzirom da je Vlada povukla svoj prijedlog ZOR-a i na taj način uvažila volju birača? ZA što odnosno PROTIV čega bi se radnici trebali izjašnjavati? A ako bi se referendumsko pitanje odnosilo na čitavo pučanstvo, ne samo da bi sindikati izašli iz okvira svoje uloge nego bi se otvorilo i pitanje koji je zapravo pravi povod za referendum.

A inicijativu predsjednika Josipovića za donošenjem saborske deklaracije ili nekog drugog političkog akta kojim bi se ustvrdilo da referendum sada nije potreban ali da će ga se raspisati ako se pitanje trajanja kolektivnih ugovora opet nađe na dnevnom redu smatram potpuno promašenom. Štoviše, ona samo pojačava neproduktivni voluntarizam u državnoj praksi i nedorečenim zakonima.

Brojne ankete provedene u svijetu potvrdile su da građani sve više žele neposrednu demokraciju: istraživanje koje je proveo vodeći institut za ispitivanje javnog mnijenja u Francuskoj SOFRES pokazalo da je čak 82 % građana za referendum, anketa The Guardiana iz 2000. da je 69% Britanaca bilo za referendum o prijedlogu novog izbornog sustava tadašnjeg premijera Tonyja Blaira, anketa provedena 2004. u Njemačkoj pokazala je da je čak 79% Nijemaca željelo referendum o Evropskom ustavu, Gallupova anketa iz 2003. o referendumu o Ustavu EU pokazala je da je 83% državljana EU smatralo referendum „neophodnim“ a najopsežnija anketa o neposrednoj demokraciji provedena 2000. u SAD-u pokazala je da je u svih 50 država u prosjeku 30% više onih koji podržavaju neposrednu demokraciju od onih koji su protiv. Istovremeno, brojna istraživanja pokazala su i da je izlaznost na referendume značajno manja od izlaznosti na opće izbore.

Hrvatskoj se danas dešava referendumski rašomon. I zato, hamletovski rečeno, izmjene Zakona o referendumu su biti ili ne biti čvrstini naše demokracije. Možda bi, umjesto rada na novom hrvatskom modelu, preuzimanje prakse jedne Švicarske, zemlje gdje je pretpostavka da državna vlast proizlazi iz naroda najviše izražena pa tako njeni građani tri do četiri puta godišnje odlučuju o čitavom paketu nacionalnih, kantonalnih i općinskih prijedloga, bilo učinkovitije od patchworka naših političkih mudraca?