Bivši premjer opet utekao. Taj i ne zna ništa drugo nego uteći. Utekne svaki puta kad zagrmi, a ponekad i između grmljavina. On bježi, a naša „politička elita“ se zgraža. I to zgražanje me više iritira od njegovog bijega. Sanader je arogantna osoba koja se od bijede probila do pozicija najveće moći. Koristeći pritom sve dijelove tijela i ne koristeći nikakve skrupule. Čovjek koji sam sebi za poklon kupuje skupocjeni sat i onda ga ne stavlja u zbirku nego na ruku, čudan je. Čovjek koji gazi sve svoje suradnike kad pokažu i najmanji trunak vlastite pameti i kritičnosti, tužan je. Kad se takve osobine spoje, a tome se pridruži i nezaustavljiva pohlepa, dobije se opasna kombinacija. Tko je upoznao Sanadera i barem kratko vrijeme proveo s njim, svejedno da li u slaganju ili sukobu, to je sasvim jasno. Nakon toga saznanja se licemjerno zgražati što je utekao i nije se stavio na raspolaganje hrvatskom pravosuđu, zapravo govori u zagradama „znate, mi iz političke elite sasvim smo drugačiji i pojma nemamo što je njemu bilo“. Lažu.

A zašto je dr. Ivo (koji, sad govore poznavatelji, uopće i nije pravi doktor) pobjegao?

Mogao je pobjeći zbog panike. Nije sasvim nelogično. Kad čovjek vidi da mu se približavaju policajci s lisicama vjerojatno ga uhvati panika. Posebno kad zna da ga državni odvjetnik jako dobro zna i posebno kad zna da ga svi jako dobro znaju. Od prašine pa do zvijezda dugačak je put, natrag je kraći. Panika je mogući razlog ovakvog postupanja, lutanja po autoputovima u jednom pa u drugom smjeru, i traženja izlaza iz mišolovke iz koje nema izlaza. Barem za ovu vrstu glodavca. Što glodavac, naravno, ne vidi.

Naš je bivši premjer mogao pobjeći i s lijepom namjerom da ostvari svoje dječačke snove i nađe se na nekoj plaži južnog Pacifika, karipskog otoka koji s Hrvatskom nema nikakve sporazume ili kod Eskima (s kojima isto nemamo nikakve sporazume). A možda je pitao Muju iz vica i saznao kako je lijepo u snježnim prostranstvima Kanade. To je moguće, ali čini mi se ne baš posebno vjerojatnim. Pacifik i Karibi su daleko, dok dođeš do tamo tri puta te uhvate na nekom od aerodroma ili autoputa, a u Kanadi je hladno. A naš bivši premjer je Dalmatinac. Oni ne vole da im je hladno.

Moguće je da je Sanaderova nakana zatražiti politički azil. Kao, njega proganja stranka kojom je do pred godinu dana kormanio i koja je, reče ne samo on, „najdemokratskija stranka u hrvatskoj povijesti“ i „jedina državotvorna stranka“, i koja do sada, do svog bivšeg predsjednika, nikog živog nije proganjala. Ta ga stranka, i država usput, proganja iz nekog ne baš sasvim jasnog razloga. Što joj je napravio, osim da je iz nje utekao (više mi se sviđa ovaj izraz nego jednostavni „pobjegao“) ne zna se. Ali kako on smatra da je državnim financijama mogao i trebao upravljati kao svojima, nema drugog razloga zbog kojeg bi ga proganjalo u ovoj zemlji nego političkog. Komunisti su na djelu.

A možda je razlog uteknuća bivšeg primjera sasvim prozaičan. Naime, u prosincu 1994. godine Hrvatski sabor je donio Zakon o potvrđivanju Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957., dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 15. listopada 1975. i drugog dopunskog protokola Europske konvencije o izručenju od 17. ožujka 1978. Članak 14. te konvencije kaže:

„1. Protiv osobe koja se izruči neće se voditi postupak, ona neće biti osuđena niti pritvorena s ciljem izvršenja kazne ili sigurnosne mjere za kazneno djelo počinjeno prije njezinog izručenja, osim u odnosu na ono djelo zbog kojeg je ta osoba izručena.“

Ovo bi, otprilike, značilo da ako Republika Hrvatska zatraži izručenje za afere Dioki i HEP, pa ako Sanader po tom zahtjevu bude izručen, ne može mu se suditi za afere Spice i INA, a ne dao Bog za Daimler ili Hipo, na primjer, ili za neku petu koja se u međuvremenu otkrije. Ne može mu se ni za što drugo suditi, pa ga onda ni o čemu drugom ne treba ni pitati. Pa je to onda kraj priče. Svi sretni i veseli, Sanader u zatvoru na ne pretjerano dugo vrijeme, Hrvatska u Europi kao oličenje poštenja, a figa u džepu.

Naravno, ovo je paranoični scenarij. Možda sam i ja malo paranoik. Možda i puno. Jedino je nezgodno što se stvari događaju obično puno crnje od onog što mi se crnim čini kao dobrom paranoiku. Pa se zato ne pitam kako je Ivo Sanader pobjegao, to očito nije problem, svi bježe. Pitam se zašto je pobjegao. I usput se pitam što će to Bajić napisati u zahtjevu za izručenje. Bajiću, pazi što pišeš!