Kažu da u politici nije važno tko što govori već kome ide u korist ono što se govori. Oni koji tako govore razmišljaju na sljedeći način. Korupcionaške afere iznijele su na vidjelo ono što svi znaju: vladajuće, preciznije, sve parlamentarne političke stranke financirale su svoj pogon, a pogotovo izborne kampanje, najvećim dijelom iz javnih poduzeća a tek manjim dijelom od privatnih firmi. Nakon svih ovih afera, koje sada potresaju HDZ, na red će doći i ostale parlamentarne stranke od SDP-a, HNS-a, IDS-a - jer ni one nisu trošile ništa manje 'transparentnih' sredstava u predizborne i izborne promocije i promidžbe.

Kako bilo da bilo, a sve ide u tom smjeru da bude, teško da će u budućnosti javna poduzeća biti krave muzare koje će financirati stranačku pohlepu. Nije da neće stranke to željeti, ali tek će rijetki naivci u upravama javnih poduzeća sutra biti spremni upustiti se u takvu rabotu, nakon egzemplarnih kazni koje danas javnost očekuje.

Tko će onda financirati stranačke predizborne, izborne, promotivne, promidžbene skupove i aktivnosti? Stranačke vozne parkove, administrativno osoblje, hladne i tople pogone, prezentacije i reprezentacije? Tko će plaćati stranačke predračune PR agencija, račune poll agencija, putovanja po inozemstvu i tuzemstvu, ručkove s novinarima, večere s partnerima?

Odgovor je očit, samo hrvatska javnost nije se suočila i pripremila s onim što nas čeka u neposrednoj budućnosti. Kada presahne eksploatacija i pljačka javnih poduzeća za stranačke potrebe, javljaju se drugi moćni izvori financiranja parlamentarnih stranaka. Privatni izvori i privatna poduzeća.

Naša je javnost već odavno pošteđena svih strateških, bilo domaćih bilo stranih procjena i promišljanja. Treba prikriti ono što se iza brda valja, inače strategije nisu djelotvorne. Zato se ne govori o onome što i domaći i strani stratezi pripremaju.

Hrvatski Berlusconi

Iz kojih će se privatnih izvora financirati parlamentarne stranke u neposrednoj budućnosti? Domaćih ili stranih? Hrvatska je dostatno mala, gospodarski dovoljno slaba, da jedna jaka kompanija može i kupiti i platiti, ne samo poneku nego i sve parlamentarne stranke zajedno. No, pitanje je tko će to biti: domaća ili strana kompanija? Bila bi ludost javno tvrditi da se o tome već razgovara. Ali možda je manja ludost ako se kaže da se vode nevidljivi i nepostojeći razgovori o članovima Hrvatske udruge poslodavaca, u kojima se važe tko je prestar a tko premlad, tko je dovoljno bogat i jak, a tko dovoljno pristao i zdrav, da se i sam nametne kao budući hrvatski Berlusconi.

S druge pak strane neki strani Berlusconi, u puno je boljoj situaciji jer Hrvatska ne kontrolira skoro 100% tiskanih medija, te većinu elektronskih medija. Soroševa izgladnjela infrastruktura, kako medijska tako i nevladinih organizacija, otvoreno je društvo na predispoziciji i u funkciji stranih a ne hrvatskih interesa. Zato će neki hrvatski Berlusconi morati prividno igrati, barem u prvo vrijeme, na kartu nacionalnih interesa kako bi pridobio povjerenje javnost.

U konačnici moguće su i još neke druge kombinacije: prividno domaći Berlusconi, ne-vidljivi Berlusconi, itd. No po svemu sudeći dolazi vrijeme kada krupni kapital ima veliku šansu i formalno vladati Hrvatskom, a vlast i vlada u Hrvatskoj bit će samo formalno demokratska i legitimna.

Ima li odgovora na ovo što nam pripremaju?

Taj i takav scenarij vrlo je vjerojatan, kao posljedica medijske pripreme koja je dovele hrvatsku javnost do toga da vjeruje kako je „ova država korumpirana“ više nego i jedna druga u Europi i u svijetu. To je samo posljednja etiketa iz istog izvora a u dvadesetogodišnjem nizu: svaka hrvatska vlast, pa time i država, je ili „korumpirana“ ili „zločinačka“ ili „autokratska“ ili „fašistoidna“ - uglavnom kakva god bila je loša i zato treba tutora i novog gospodara.

Ima li odgovora na ovo što nam pripremaju. Bilo bi kada bi bilo više pameti a manje ludosti u Hrvatskom saboru. Umjesto međusobnog dnevnog stranačkog optuživanja, zluradosti, podmuklosti i uskogrudnosti, da se parlamentarne stranke barem na sat vremena nađu i dogovore kako spriječiti da krupni kapital ne kupi i njih, i nas i Hrvatsku za male pare. Da odrede stvarne i realne izvore i granice financiranje, ali ne samo političkih stranaka, nego i nevladinih organizacija. U svim stabilnim zemljama nije dozvoljeno financiranje nevladinih organizacija iz stranih izvora, niti vlade financiraju nevladine organizacije koje rade protiv nacionalnih interesa. Usput, stranke bi mogle donijeti i zakon da se „provodi zakon“ o medijima pa da mediji počnu prikazivati svoju vlasničku strukturu – što su po zakonu obvezni činiti jedanput godišnje.