Moram biti iskren i reći da su me ugodno iznenadili dečki iz nekadašnjeg Poleta (slavne osamdesete, koje se obično brendiraju, ma što god da to znači, kao - sretne godine/sretna djeca - godine u kojima je moć partijske države poprilično atrofirala), koji o tom vremenu govore bez prevelike patetike, krajnje korektno, bez ikakvih potreba za nekim egotripom, tipa - uloga moje neznatnosti u revolucionarnim vremenima. Naime, i njima je, s ove pristojne vremenske distance, posvema jasno da je riječ o vremenu kada neke vrijednosti (Tito, Partija, ideologija, bratstvo-jedinstvo...), i nisu baš neke vrijednosti. Doduše, ta nesretna svijest uopće ih ne sprječava da i oni, tu i tamo, posegnu za kojom neupitnom, revolucionarnom parolom (jedna od takvih kviska svakako je bila glupa parola - računajte na nas!), kako bi lakše furali svoj film, koji počiva na površnosti, neznanju, frustrirajućoj lakoći, seksu, glazbi...
Pra-privatizacija
A sve to bilo je moguće, jer se raspad događa pred našim očima, frakcijske borbe mogle su se vidjeti iz svemira, već tada započeo je proces privatizacije (čitaj - kako društveno skrenuti u moj duboki džep, kasnije su ti mehanizmi samo pojednostavljeni i, za razliku od tih, navodno, sretnih vremena u devedesetim se o tim procesima moglo i javno govoriti. Temelji su udareni već u sretnim osamdesetim!), pluralizam unutar Partije artikulirao se kroz nacionalistički diskurs - i u tim procesima naši drugovi malo su zakasnili, jer oni su pokušali uvjeriti javnost da Slobo ruši, a oni sve u šesnaest spašavaju Jugu. Mora da je drug Slobo umirao od smijeha slušajući argumentacije Kučana (doduše, ovaj je to radio krajnje svjesno, jer su njegovi kamaradi formulirali izlaznu strategiju, treba samo pažljivo pročitati Novu reviju), Šuvara, Račana, Dizdarevića, nesretnog Mojsova, koji spremno maše nepostojećim dokumentom o nekoj famoznoj kontrarevoluciji, koji nisu imali nikakvu izlaznu strategiju, nego su iskreno vjerovali u opstanak/vječnost bivše nam države. I slučaj Polet (mislim na onu famoznu negativnu kritiku jednog očajnog filma - Okupacija u 26 slika - koji se bavi nepostojećim, a svjesno prešućuje stvarne zločine u Dubrovniku), to nedvojbeno potvrđuje - drugovi u Hrvatskoj, pa čak i jedan Bakarić, tresli su se od pomisli što će o njima napisati jedna Mira Boglić ili jedan Stevo Ostojić, koji je silno želio biti politički komesar u Hrvatskoj, koji će propisivati što treba misliti, što čitati, koje filmove gledati, koje političare promovirati... Gotovo je dirljivo koliko su ga mučila sva desna i ina skretanja u jednoj sredini, a bio je posvema slijep na sve moguće devijacije u drugoj sredini. Zapravo, ponašao se ispod razine jednog običnog nogometnog navijača.
Krug trivijalnosti
I mnogi naši današnji problemi proizlaze iz činjenice da se o tim navodno, sretnim vremenima, nije progovorilo na pravi, kritički način. Jer da se to kojim sretnim slučajem dogodilo, onda ne bi današnji sljednici ondašnje filozofije površnosti pisali onakve bedarije o svim hrvatskim institucijama (ni jedna ne funkcionira sukladno njihovim ideološkim željama - čitaj- najsretniji bi bili kada ni jedna od njih uopće ne bi i postojala), ne bi tako spretno manipulirali javnošću kao što danas to čine, ne bi knjiga godine bile lamentacije jedne prosječne profesorice psihologije, čiji savjeti i mudre objekcije ne premašuju razinu pijanih kavanskih hermeneutičara. Ali, kako je zaborav dominantan osjećaj u nas, kako nam se stalno plasiraju priče o sretnim i boljim danima, onda je posvema razumljivo da mi našu prošlost još uvijek nismo apsolvirali i da se i dalje surovo vrtimo u krugu trivijalnosti, potrošenih i krajnje nezanimljivih tema, koje su odavno trebale biti apsolvirane, ali koje nam ti ribari ljudskih duša spretno podmeću. |
