Ivo je Andrić, u svojim boljim (čitaj: književnim, a ne političkim) tekstovima, rezignirano ustvrdio da vrijeme na ovim prostorima ima jedan nezgodan običaj da surovo stoji i da naši ljudi neobično vole prkositi svim mijenama.
I ta opora konstatacija i danas vrijedi, jer kako drukčije protumačiti jednu upravo shizoidnu situaciju da na ovim prostorima Drugi svjetski rat još uvijek nije završen!? Naime, neki od protagonista nisu zadovoljni određenim povijesnim ocjenama nekih događaja/osoba, tako da svatko od sudionika tih naknadnih rekonstrukcija povijesti ima svoju verziju odigranog, svatko nam, bez ikakve kritičke distance nudi svoju “istinu”, svoje dokumente koje potvrđuju njegove “teze”, i samo njihova interpretacija tih “spornih” događaja/osoba je logična, argumentirana, istinita... Bit će da je tako kudikamo jednostavnije, jer očito da nitko nema ni građanske ni političke hrabrosti suočiti se sa stvarnošću, koja je sve drugo nego vesela – financijskoj krizi ne vidi se kraj, a nitko ni ne nudi neka suvislija, a ponajmanje demokratska rješenja kako iz te nimalo zavidne političko-gospodarske situacije izići.
“Besplatne” stvari
U međuvremenu, studenti su odlučili štrajkati, a akademska zajednica tu činjenicu pokušava elegantno ignorirati, a sav taj košmar političari koriste tako da “žestoko” navijaju, ali u tom “opredjeljenju” zaboravljaju javnosti reći kako bi oni riješili problem “besplatnog” školovanja. Doduše, uvijek sam se ježio spram svih prijedloga koji su mi nešto nudili “besplatno” – još uvijek su mi u sjećanju “besplatni” objedi na kojima se rješavaju navodno jako važna političko-gospodarska pitanja, “besplatna” sindikalna putovanja/odmori koji su radničkoj klasi omogućavali da vlastitu domovinu upoznaju, vole i u njoj besplatno uživaju. Mislim da nam je poznato kako je ta priča/projekt (ne)slavno završila – uvijek je netko morao platiti i taj ručak, i to putovanje, i to uživanje... Ali, očito je da su mnogi zaboravili na krajnji rezultat tog utopijskog projekta. Ali ne treba zbog toga previše zamjeriti mladim ljudima – oni u tom projektu nisu sudjelovali; kada te stvari zaboravljaju i oni koji nemaju pravo na luksuz zvan “zaborav”. Jer kako drukčije interpretirati slogan jedne građansko-socijalne političke opcije koja svojim sloganom “napokon” misli rješavati probleme koja je ta ista opcija riješila u prethodnim mandatima.
“Higijeničari društva”
No, tu “zabavni program” u našem društvu ne prestaje, pa nam tako jedan profesionalni “higijeničar (ma što god to trebalo značiti) društva” komentira filozofiju jednog planetarno poznatog slovenskog filozofa; i to bi, da se razumijemo, bio jedan posvema legitiman napor, kada bismo bili sigurni da je taj lokalni “higijeničar”, u svom burnom teorijskom životu, pročitao makar i jedan tekst tog plodnog filozofa. Iz tog se komentara ni na koji način ne može zaključiti da je “kritičar” upoznat s tekstovima autora kojeg tako hrabro komentira/prepisuje jednu uzgrednu bilješku o mogućem čitanju te nadasve osebujne filozofije, koja korespondira sa svim relevantnim filozofijama modernog vremena. Ali koga to uopće zanima, kada taj “veseli” lik ima svoje neponovljivo mišljenje o svemu – i onome što je bilo, i onome što će biti, kao i o onome što se i nije dogodilo. I sada to sve, dragi čitatelji, treba promatrati u kontekstu budućih lokalnih izbora koji iznova nude jedno veliko “ništa”, jer nama ionako ništa ne treba, jer su nam sve obećali! |
