Uvijek me je interesiralo od kakvog je materijala napravljena politika. Čovjek sam od knjige i mislio sam da je politika sačinjena od riječi i elegantnih rečenica. Čitati Marka Aurelija, Cicerona, Isusa, Demostena, Savonarolu, Dantona, Lincolna, Medisona, Strossmayera, Radića, Ghandija, Kennedya, Shumana, Blaira..., uvijek mi se činilo kao uvod u njihova djela i učinke politike. Govorili su što je trebalo, njihove riječi postajale su ciljevi, ciljevi se razlagali na djela, djela na ljudske napore. Nije Napoleonove vojnike u rat vodilo načelo o tome mada svatko u telećaku ima maršalsku palicu, već riječi i način na koji je to rečeno. Churchill je bio, za neke, loš govornik jer nije težio elegantnoj baroknoj kićenosti slatkih riječi, no sjajan u dramaturgiji. Njegove jednostavne fraze i formule bile su politika. Jednostavno reći: „nikad se nećemo predati“ bila je važnija politička odluka od generalštabnih dokumenata i vojnih planova.

Ako netko ne vjeruje u snagu riječi u politici samo neka se sjeti politike mržnje. Formulacije „kršćani su zlo svijeta i zapalili su Rim“, „Židovi stvaraju svjetsku vladu, urote i tajne mreže“ i odmah će osjetiti vonj smrad ubijenih u cirkusu ili potrovanih u logorima. Riječi mržnje poticaj su onoj manjini zlih ljudi da ustane i napravi strahote svojim neprijateljima (makar im bili rod, prijatelji ili zajednica). Riječi su okidač za trijumf niskih strasti, bratoubilačkih, religijskih ili klasnih obračuna.

Kad u politici nema riječi ponekad se koristi gunđanje

No, ja sam vjerovao da je politika stvorena od riječi jer su riječi budile i u djelo pretvarale i najplemenitije osjećaje hrabrosti, herojstva, altruizma i žrtvovanja. Čudno, nijedna vrsta života ne umire radi ideala. Samo su ljudi sposobni za to. Samo su neki ljudi sposobno za to. Ne svi i uvijek. No vatre ideala su vatre koje se pale iskrama riječi, rečenim idejama koje postaju razlog za život, djelovanje ili politiku. Od Leonide do Blage Zadre, od Nelsona do Zrinskog, uvijek se našlo ljudi koji su bili spremni sve dati za ideju, bili spremi da ih pokrenu riječi koje su priznavali kao vlastiti credo.

Ne, nisam naivni idealist, samo sam mislio da je politika sačinjena od riječi. Još mi je jedan dokaz bio na umu. U hrvatskoj povijesti postojala su tragična razdoblja šutnje. Ona su se mjerila i stoljećima, bez obzira na patriotsku dobrodušnost tumačenja povijesnih motova. U posljednje dvije stotine godina modernog društva, nacije i nejake demokracije znale su se mjeriti i decenijima i godinama. Kukavička šutnja se prodavala pod nacionalnu politiku. Kad u politici nema riječi ponekad se koristi gunđanje. Na primjer, što su bile sve one sjednice od 11. prosinca 71. do kasnih osamdesetih? Zar je govor kad se političari bave dodjelom „Crnog mačka“, rukometom i li otvaranjem dubrovačkih ljetnih igara?

Ipak nije politika napravljena od riječi. Sila je bit politike! Tko ima silu vodi politiku. Nenaoružani proroci – kazao je Isaac Deutscher – propadaju. No s bajunetima se sve može učiniti. Ali se na njima ne može sjediti! Sila je vlast samo kad je prati povjerenje, uvjerenje da sila ne treba prema građanima ili podanicima, jer je vlast dobra. Sila bez povjerenja i opravdanja je slijepa, neusmjerene i nekorisna moć. Kao što bujice nose velikom silom, no rade samo štetu, a uređene rijeke daju energiju, tako je kroćenje sile i njeno pretvaranje u dobru vlast civilizacijski napredak.

Politika je čin i odluka

Što više pišem i razmišljam to više vidim da nemam sasvim pravo. „Već u prvom retku; nek mirno bude: ČIN bje u početku“ (Goethe, Faust, 1237). Politika je čin i odluka. Odgovornost za učinjeno, odgovornost za ostvareno, odgovornost za obećano i postignuto. To je više od riječi i drukčije od sile. Oni koji su dali obećanja – i pobjegli u podnožje Alpi – i svi koji su koristili iste riječi, davali ista obećanja, zlorabe politiku. Sada su se sjetili manevra zaborava, zaigrat će riječima na osjećaje, busati se u hrvatska prsa i pozivati na zajedništvo, oni koji imaju silu i većinu, no nemaju odgovornost i povjerenje, ne oni se ne bave politikom, oni se bore za svoj opstanak i svoje interese. Strah i šutnju o ozbiljnim stvarima žele prikriti sitnim manevrima, poliranjem osobnog dojma (image), uljuljkivanjem onih od kojih žive u san i zaborav. Nisu zaslužili da se to zaboravi – mogu zaslužiti da im se ponešto i oprosti.

Tko je pokrao zemlju? Zašto smo prodali i poklonili naše zajedničke vrijednosti i dobra, ono što su stvarale generacije? Tko je kriv, ali i tko je odgovoran, za sustav potkupljivanja stranih i domaćih vladara i silnika? Ima li netko tko ne šuti o glavnim pitanjima: lošoj vlasti i birokraciji, centralizaciji i uništenju institucija (one su prazna školjka bez sadržaja i učinka!), kukavičkom potkupljivanju birača (dioba dionica) politika zaduživanja a ne rješavanja? Tko je zadužio još nerođenu hrvatsku djecu?

Ne, ne radi se o riječima. Riječ je o djelima. Dosta je štete, politike posuđenog kruha i kratkih igara.