Malo je poznato da je afera „mani pulite“, odnosno „čiste ruke“, koja je prije nepuna dva desetljeća pomela cjelokupnu političku garnituru Italije, počela nevinom aferom, vezanom uz alimentaciju i osvetoljubivu suprugu. U pitanju je bilo svega oko 3.500 eura mita nekakvom direktoru sirotišta. Međutim, talijanski tužitelji predvođeni Di Pietrom, prateći taj trag dokazati će umreženosti svih političkih stranaka u čudovišni koruptivni sustav. Utvrdilo se da gotovo ni jedan javni posao nije mogao biti sklopljen bez mita, što je pojašnjavalo i enormno povećanje cijena izvedbe autocesta, luka, industrijskih postrojenja, stadiona. Posljedica te afere biti će raspad postojećih stranaka, a premijer Betino Craxi završiti će u tuniškom egzilu.

Zvuči previše poznato. Od svih političkih sustava, hrvatski kao da se napajao na talijanskom primjeru uspješnog spoja višestranačja i mafijaških pravila ponašanja. Namješteni natječaji, u nebo dignute cijene, podjela poslova na principu jedan dobiva rade svi, izvlačenje novca preko kooperanata, bogaćenje odabranih pojedinaca i crni stranački fondovi. Jedina razlika je u destinaciji odbjeglog premijera. Ali to su već nijanse.

Zbog čega bi druga pravila trebala vrijediti za političare i njihove stranke

Glavna razlika između njih i nas je ipak u tome što u Hrvatskoj ne postoji Di Pietro, odnosno netko sličan njemu. I dok je u Italiji istraga započela zbog par tisuća eura, kod nas se samo priznanje bivšeg rizničara vladajuće stranke o postojanju crnoga fonda, u kojem se, pri primopredaji dužnosti, nalazilo preračunato oko 570.000 eura, uzima kao nešto normalno. Ni sama predaja toga novca USKOK-u, također nije naišla na nekakav interes istražitelja. Priznanje da su to činili, izgleda kao da ih je unaprijed amnestiralo od odgovornosti, a čak nisu ni obećali da više to raditi neće. A ne radi se samo o tih nešto više od pola milijuna eura. Da su samo toliko uzeli nitko ne bi rekao ni riječ.

Kaznenu prijavu protiv HDZ-a kao pravne osobe, na temelju, čak i mnogim političkim analitičarima nepoznatog, „Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela“, nisam uputio USKOK-u kao dobru foru ili zezanciju, što neki smatraju, već iz istinskog uvjerenja da kriminal, a ovdje se radi o kriminalu koji urušava same temelje hrvatske države, ne može i ne smije proći nekažnjeno. Navedeni Zakon je više nego jasan. Svatko tko se bavi gospodarstvom odmah će reći da su mu poznate njegove odredbe. Pitanje je, zbog čega bi onda druga pravila trebala vrijediti za političare i njihove stranke, posebno ako su ustrojene kao trgovačka društva.

U svakom slučaju deset dana je prošlo od kaznene prijave. Odgovora nema još. Čovjek bi se naivno mogao zapitati, ako je prijava neutemeljena, zašto je odmah ne odbace? Zašto, zato jer i oni, a i ja, dobro znamo da je ona vrlo utemeljena. Da igramo šah, to bi bio šah-mat. I zbog toga jednostavnije im je neka priznaju da su krali, ono što su uzeli neka vrate, i neka odu iz naših života. Jedino će ih, kao šum vjetra diljem „lijepe naše“, pratiti Goetheove riječi iz „Fausta“:

„Po dolinama i po bregovima
Haračili čak i od kuge gore.“