Bliže nam se još jedni izbori! Srećom, ove ću promatrati iz pristojne udaljenosti, jer tu količinu "neizvjesnosti" da sam ostao na "mjestu zločina" vjerojatno ne bih bio u stanju izdržati. I tek sada mogu donekle razumjeti psihičko stanje jednog Marina Držića, koji je dubrovačke političke (ne)prilike komentirao s druge strane Jadrana. Doduše, i ta "pristojna" udaljenost nije mogla suspendirati (pre)veliku količinu gnjeva i mržnje, koju je ovaj veliki pisac osjećao spram dubrovačke vladajuće elite. No, neprijeporna književna veličina nije bila nikakvo jamstvo političkog uspjeha. Dapače! Sjajan pisac bio je tek običan diletant u praktičnoj politici! Nevjerojatnost postaje pripovjedna kategorija (doduše, ona je to oduvijek i bila), element svake priče, pa i element priče politike. Laž za koju se zna, za koju se kaže da je laž i nije više toliko lažna - nije ni istina, niti to mora biti (sve političke i propagandne prakse to i te kako dobro znaju i sve se oslanjaju na istinitost laži, na nemogućnost popunjavanja rupe između laži i istine) - postaje dio sofističke igre s istinom (u politici s obećanjem istine). Jedva čekam početak prave političke kampanje, koja će na najbolji mogući način potvrditi sve ove naše teze.

Nerazumni radikalizam
Ali u ovome trenutku od budućih, po mnogo čemu iznimnih izbora (po prvi put u novijoj povijesti naši lokalni čelnici birat će se neposrednim putem), više me brinu neki drugi fenomeni u našem društvu. Naime, kako u medijima stvari stoje, u našem društvu sve je suspektno - i vlada, i parlament, i sve druge institucije - akademska je zajednica ispod razine povijesnog trenutka, financijske institucije u vazalnom su odnosu spram međunarodnih financijskih centara moći, pravosuđe je korumpirano, nekompetentni su na svim razinama preuzeli sve rukovodeće funkcije... Mogli bismo reći da su naši "kritički intelektualci"/novinari/ komentatori svoju kritičnost transformirali u nerazumni radikalizam, odnosno u čisti militarizam. Tako sveopći "zaborav" postaje njihovim zaštitnim znakom, jer su istini bivstvovanja pretpostavili tumačenje bivstvujućeg. Svu svoju intelektualnu energiju troše kako bi, ne baš osobito uvjerljivim argumentacijama, pokazali/dokazali ograničenost našeg nacionalizma. I odnos spram te (i sličnih) fantazmi postaje jedino mjerilo prema kojem se određuje je li nešto vrijedno ili nije. Oni "hrabriji" postavljaju i krajnja pitanja, tipa zaslužujemo li mi uopće državu, smijemo li mi inzistirati na svojem identitetu.

Što je alternativa?
Dopuštam da i "kritika svega postojećeg" može biti legitimni pogled na svijet, ali onda imamo puno pravo pitati te naše "dežurne" kritičare/upravitelje "slobode misli" - što je alternativa? Što to ovoj napaćenoj i izluđenoj javnosti oni mogu ponuditi? E, tu negdje prestaje njihova zona (ne)odgovornosti! Jer da kojim sretnim slučajem respektiraju kategoriju "odgovornosti", onda bi nam oni ponudili svoj program (naime, želim vjerovati da su naši "higijeničari društva"/naša jedina "savjest" svjesni da program "povratak prije devedesetih" više ne prolazi ni kod njihovih nalogodavaca, pa su sukladno toj spoznaji i oni na vrijeme odustali od oživljavanja "društva mrtve politike"). Čitanje ozbiljnih knjiga/autora nije nešto što ih previše okupira, jer da jest onda bi bili svjesni da je odgovornost "intelektualca" neodvojiva od ideje (prihvaćene) o univerzalnom razlogu (J.F. Lyotard). Mislim da nema (pre)velike potrebe da opširnije elaboriram na kojoj metafizici/slici svijeta naši "kritički intelektualci" temelje svoju odgovornost.