Marin Držić je svoje "otrovne" tekstove o dubrovačkoj vlasti, rodnome gradu pisao s pristojne udaljenosti - iz Siene. I bit će da mu je upravo ta "blaga distanciranost" dopuštala da u izričaju bude slobodniji, oštriji i da zapaža i one "sitnice" života u Dubrovniku, koje školska analiza njegovih tekstova elegantno ignorira. Danas je opće mjesto naše književne historiografije da je ovaj briljantan pisac u svojoj "kritici svega postojećega" u Dubrovniku malo pretjerao. Nisam siguran da ovaj "neutralni" historiografski stav nije podložan dekonstrukciji, jer politička praksa nekada u odnosu na današnju nije se dramatično promijenila. Teško da možemo govoriti o nekom "napretku prema boljem" (I.Kant), a ponajmanje se o napretku može govoriti kada je u pitanju naša lokalna politika.
Nervoza
Sve ovo govorim kako bih čuvenim "paradoksom isključenja" pokušao izuzeti vlastitu malenkost, jer i ja, tu i tamo, iz "daleke" Prištine pišem o političkim i inim (ne)prilikama u rodnome gradu. I ne samo što pišem, nego se javno priča da moj (zlo)duh i dalje kruži ovim gradom i da bi svima bilo kudikamo bolje samo da mene nikada nije bilo! Nemam namjeru da se bilo kome ispričavam i demantiram "istinitost" tih priča, ili da sumnjam u pouzdanost izvora onih koji godinama sustavno generiraju gradske tračeve. Bliže nam se lokalni izbori i nervoza je posvema razumljiva emocija. Stoga je razumljivo da nam u gradu vlada "strah od malih brojeva". I kada jedan takav bauk kruži gradom, onda je višak gnjeva i želja za posvemašnjom degradacijom svih aktera (u toj "akciji" kao što smo imali prilike vidjeti, bez svoje volje, uključeni su i nevini promatrači političkih zbivanja; jer nitko nema pravo da bude izuzet, nitko nema pravo na privatnost) u igri jedno očekivano stanje. Ovdje nema potrebe da se analizira produktivnost jednog takvog krajnje kaotičnog stanja, ali da ćemo skupo platiti (čitaj: civilno društvo, politička korektnost i dalje će ostati samo puka apstrakcija, prazni pojmovi koji nikoga ni na što ne obvezuju) još jedno ponavljanje povijesti i više je nego izvjesno. Na ovome mjestu više puta sam pisao o slatkoj "osveti loših učenika/studenata", o tome zašto mi tako uporno propuštamo neke, inače prilično jednostavne povijesne lekcije, pa bi se svako ponavljanje moglo doživjeti kao dociranje nervoznog profesora, kojem su studenti odavno okrenuli leđa. Stoga ću svjesno preskočiti priču o "narcisizmu malih razlika" (a upravo taj fenomen obilježava trenutnu, neizvjesnu političku situaciju u Osijeku), iako bih ipak trebao reći da je taj fenomen sada daleko opasniji nego u prošlosti zbog nove ekonomije klizanja i pretapanja svojstvene za odnose između većinskih i manjinskih identiteta i moći.
Svi sa svima
I tu treba tražiti uzroke nervoze u Osijeku - politički identiteti su se pokazali krajnje fluidnim - svi mogu sa svima! (bilo bi nadasve korisno kada bi nam dežurni gradski analitičari, sociolozi, kolumnisti, pokušali suvislo analizirati ovaj fenomen - "svi sa svima" - gdje su svi stranački programi, sve ideologije svjesno zaboravljene, ali bit će da ni oni nemaju ništa protiv transfer-lista i čudesnih prijelaza iz jednog u suprotni politički tabor, doduše vlastita nedosljednost uopće ih ne ometa da pišu o tuđim nedosljednostima) i ako želimo biti iskreni, onda se mora reći da dobrovoljni izlazak na sljedeće gradske (ali i druge) izbore predstavlja blagi oblik sadomazohizma! |
