 |
Prokletstvo malih nacija su u pravilu isfrustrirane elite koje zbog kompleksa manje vrijednosti, jer se svijet ne vrti oko njih, idu iz krajnosti u krajnost. Od Tuđmanove nacionalne megalomanije, koja će se ubrzo rasplinuti kao balon od sapunice, vladajući su danas zapali u potpuni defetizam i beznađe. Stvorili smo državu, lošom i neodgovornom vladavinom je doveli do kolapsa i sada ne znamo što s njom napraviti. Trenutno, kao jedino rješenje za sve naše probleme nameće se ulazak u EU. Pa čak više i nema uvjerenosti, barem kod razboritijih, o nekakvoj posebnoj koristi od članstva, jer i drugi imaju dovoljno svojih problema, već se samo računa da treba ući, a dalje već će nekako biti.
Kada premijerka upozorava da bi prosvjedi mogli naštetiti završetku pregovora, ona pokazuje potpunu odlijepljenost od stvarnosti. Jer gotovo da ne poznajem nekoga kome pristupanje EU predstavlja bitnu stvar u životu. Štoviše kada EU brani najnepopularnija vlade od, u HDZ-ovom rječniku rečeno, stoljeća sedmog, broj protivnika pristupanju može samo rasti. Jer glavni osjećaj koji danas prevladava kod pojedinaca je strah za egzistenciju i sigurnost, a strah od nacionalnog rastakanja postalo je glavno čuvstvo hrvatskog nacionalnog kolektiviteta.
Uzroci takvim osjećajima, koji se manifestiraju i kroz brojne i raznorodne prosvjede, su duboki i leže u tranziciji obilježenoj ratnim traumama, pljačkaškoj privatizaciji, primitivnom populizmu i autoritarizmu, a zadnjih godina sveopćoj korupciji i stranačkom klijentelizmu. Za takvo stanje hrvatske nacije nisu krivi samo zli i pokvareni političari. Treba jasno reći, mnogi su svjesno ili nesvjesno postali dio tako ustrojenog sustava. Dok su odabrani pljačkali državu, vladajuća struktura je istovremeno korumpirala znatan dio hrvatskog društva, šireći uvjerenje da se neradom i nepoštenjem može dobro i vječno živjeti. Taj komunistički san u režiji bivših komunista preobučenih u nacionaliste te novostvorenih tajkuna-kapitalista pretvara se danas u noćnu moru.
Dodatna ne mala poteškoća je što trenutno organizirana politička alternativa ne postoji. Međutim za njezino stvaranje mogućnosti nikada nisu bile veće. Ukoliko se legitimitet aktualne stranačke oligarhije nastavi i dalje smanjivati, otvara se realna mogućnost za novu političku platformu gospodarske i nacionalne obnove. Daleko bitnije za našu budućnost, od onoga što nam se nameće kao prioritet, je odgovor na pitanje jesmo li u stanju staviti u funkciju vlastite potencijale ili nismo.
Možda sam naivan, ali još uvijek vjerujem da mi Hrvati, barem većina nas, nismo pripadnici čopora na čijem se čelu nalazi alfa mužjak ili alfa žena, već smo slobodni ljudi. Kao slobodni ljudi nemamo veća prava, imamo samo veću odgovornost. Zbog toga ne možemo si priuštiti luksuz i ostati po strani zbivanja, dok vuci i hajduci „čereće“ ono što je preostalo.
|
||||
