Ako je suditi po knjizi D. Ćosića "Kosovo", onda je Kosovo ustinu trajna opsesivna preokupacija ovoga pisca, kojoj se iznova vraća. No, u tom "vječnom vraćanju" nema novih, suvislih rješenja. Netko bi mogao reći da Ćosićev prijedlog za podjelu Kosova predstavlja bitniji pomak u odnosu na tvrde, unitarističke stavove pisca iz njegove rane nacionalističke, postpartizanske faze.
"Pozitivni" pomak
Ali taj "pozitivni" pomak nije rezultat piščeve spoznaje, već je do njega došlo tek kada su ga određene povijesne silnice (Amerika, NATO...)"uvjerile" da politika aparheida više ne prolazi, pa mu se učinilo da bi "podjela" mogla biti optimalno rješenje za Srbiju. Odjednom mu je etnički princip postao bitan. Preko noći je shvatio da se Kosovom više ne može vladati starim, partijsko-totalitarnim načinom. Da je svaka srpska/jugoslavenska politika prema Kosovu bila promašaj, mogli smo se uvjeriti i mi, i to već 1981. godine. Umjesto da se tadašnji republički lideri suprotstave pogubnoj politici prema Kosovu, oni su mislili ako Kosovo tretiraju kao unutarnje pitanje Srbije da će ih velikosrpska politika ostaviti na miru. Bili su naivni i povijest je pokazala da nisu bili u pravu, jer kada se nacionalistički duh pusti iz boce, poslije ga je nemoguće svladati. No, to ne ometa "slavnog" pisca da lamentira (čovjek se uistinu mora zabrinuti nad pedagoško-moralnim diskursom suvremene srpske književnosti). Diskursom kojim ni jedan životni problem današnjice nije moguće riješiti nad zlom sudbinom vlastite nacije, a da se ne upita ima li neke krivnje u samom izboru politike. Ako se tom prostoru godinama pristupalo kao da neupitno pripada Srbiji, gdje bi se lajtmotiv te politike mogao sažeti u ideji da onaj tko vlada teritorijem samim time stječe i sposobnost i pravo prikazivanja, opisivanja, portretiranja ljudi, procesa, događaja, ima pravo na "istinu", na posljednji pravorijek, onda nas posljedice - samostalnost Kosova - takvog političkog stava ne bi trebale uopće čuditi, jer su samo logična posljedica svih političkih promašaja.
Mladi - nositelji promjena
A još je tragičnije, ako je vjerovati pojedinim dnevničkim zapisima iz te knjige, da na jednak način razmišlja i Pravoslavna crkva te većina akademika, koji su se već jednom neodgovorno poigrali sudbinom vlastitog naroda, gurajući ga u ratove za "svetu zemlju", koji su na kraju 20. stoljeća i dalje vjerovali u mit teritorija i vodeći političari (u tom "odabranom" društvu našao se i pokojni Z. Đinđić, a neke "čudne"/selektivne peticije potpisivala je i glumica N. Arnerić), i upravo u toj priči je trebalo tražiti razloge zašto slučaj Kosovo u suvremeoj srpskoj politici još nije riješen te se i dalje traže " nemoguća" rješenja. Ono što ipak daje nadu jest da se na Kosovu javlja (doduše, stidljivo) jedno posvema drukčije, normalnije promišljanje o modusima integracije srpske zajednice u kosovsko društvo. A radost je veća što su nositelji tih aktivnosti mladi ljudi kojima nije neugodno učiti i govoriti albanski jezik i koji su svjesni da se isključivo kroz kosovske institucije mogu iznaći rješenja. Demokratizacija kosovskog društva treba biti prioritet svima koji sudjeluju u rješavanju svih nimalo jednostavnih problema. Tu mislim i na diplomate koji moraju biti pažljivi u svojim aktivnostima, jer samo tako mogu pomoći onim političkim snagama kojima su demokracija, vladavina prava, ljudska i manjinska prava istinski politički program. |
