Vojna intervencija na Libiju pokazala je još jednom da Hrvatska smislene vanjske politike nema. Sada kada smo na neki posredan način postali zaraćenom stranom, odnosno odlučili smo bespogovorno podržati akciju, gotovo da se ne može čuti ili pročitati neka izjava hrvatskog dužnosnika, iz koje se može razaznati, što se od te vojne očekuje. Vlada potpuni muk. Čak i naši gosti, poput bugarskog predsjednika Parvanova govore o sukobu, ali mi ne.

Razlog takvoga ponašanja našega političkog vodstva može biti taj što uistinu nemaju što za reći, jer nitko ih ništa nije ni pitao, a nisu ni očekivali da ih se pita. A drugi razlog je taj što se izgleda polako uviđa da nam taj rat uopće, zbog gospodarskih interesa u Libiji, ne odgovara. Čak i mediji, koji su se vrlo odlučno uključili u sukob, jer najljepši rat je rat sa sigurne udaljenosti, polako priznaju da će pojedini hrvatski gospodarski subjekti pretrpjeti veliku štetu. Istina, još se ne priznaje da je bivši predsjednik Mesić možda imao pravo, kada se nije htio odreći svoga prijateljstva s Gadafijem. Da je Gadafi diktator to uopće nije sporno, kao što nije sporno da su mnogi zapadnjaci s njim održavali vrlo dobre odnose, kao što održavaju i s mnoštvom drugih afričkih ili azijskih likova. I u tome ne vide nikakav moralni problem, jer opravdanje uvijek mogu pronaći u zaštiti vlastitih nacionalnih interesa. Jer politika je uvijek u službi ekonomije, kako sami vole reći. Zbog toga ne treba imati iluzija, rat s Libijom, ne vodi se zbog ljudskih prava i demokracije, već se vodi zbog nafte i drugih koristi, jer razrušenu zemlju trebati će obnavljati. Ako znamo kako se obnavljao Irak, unosni poslovi su pred multinacionalnim kompanijama.

Problemom na probleme

Osnovno pravilo u politici je ako postoji problem kojega ne možeš kontrolirati, otvori onda neki novi problem kojim ćeš moći upravljati. I upravo to čini Sarkozy. Gušenje pobune obojenih mladića u pariškim predgrađima dovela ga je na predsjednički položaj, ovim ratom nastoji na njemu i ostati, i zaraditi uz to. Sve legitimno, sve za pet, što bi se reklo, samo kakve veze to ima s našim nacionalnim interesom. Sjetimo se kada smo 2000. godine zbog procesa pristupanja Nato-u, na američki pritisak, bili prisiljeni odustati od gradnje 12 vojnih patrolnih brodova za Iran. Nakon našeg odustajanja, taj posao dobile su francuske firme, a brodogradilište iz Vele Luke koje je trebalo graditi te brodove završilo je u stečaju. Toliko o principijelnosti velikih demokracija.

Od našega članstva u Nato-savezu službeno očekivalo se puno. Govorilo se: bolje da smo unutra, jer kada se donose odluke bitno je da u njihovom donošenju možemo sudjelovati. Međutim, trenutno mi ne sudjelujemo ni u čemu. Hrvatska službena politika se ponaša kao da smo puki satelit, zemlja ograničenog suvereniteta, gdje drugi donose odluke umjesto nas. I članstvo u EU, s takvim podaničkim mentalitetom kojega demonstriramo, dodatno će nas učiniti nebitnijima. Biti nitko i ništa, u Europi i na Balkanu - možda je to u stvari naš temeljni nacionalni interes.