Velika Britanija nosi se s recesijom značajno drugačije od nas. Ovdje su od početka karte na stolu i svaki Britanac zna što mu kriza može donijeti i na globalnom ali i na osobnom planu. Deseci tisuća radnika ostaju bez posla svaki mjesec, pa čak i tjedno, no nema štrajkova. Zašto? Zato što su im od prvog dana krize njihovi političari bez izmotavanja rekli kako stoje stvari. Iskreno i bez prodavanja magle. Englezi su svoju lekciju naučili još od velikih rudarskih štrajkova i vrlo dobro znaju kako u ovoj situaciji vlada ne može učiniti nemoguće. Nijednom odgovornom političaru ne pada napamet lagati niti stanje prikazati boljim ni gorim, već isključivo onakvim kakvo stvarno jest. Takav pošten i jasan odnos stvara neophodno povjerenje na relaciji vlast- narod koje je u teškim krizama kakva je ova, gotovo ključno. Povjerenje s pokrićem. Kad je recesija počela, engleski premijer sastajao se s bankarima dva puta tjedno, utorkom i četvrtkom, trudeći se izvući maksimum odgode vremena za one koji će se naći u situaciji nemogućnosti otplaćivanja kredita i time ostati bez kuće, stana i posla.

Ljudi znaju kako neće isti čas na ulicu, nego su dobili pola godine za snalaženje, što u vrijeme Margaret Thatcher nije bio slučaj, već su se doslovno našli na cesti preko noći. Bez ičega. Sada se sastaju svaki četvrtak i dogovaraju sljedeće korake koji će olakšati put prema oporavku. Tu nema tajnih dogovora i sastanaka, sve je javno. Sve činjenice i bitni elementi dogovora vrlo se otvoreno prenesu i objasne naciji. Englezi kažu da se krize događaju gotovo u redovnim ciklusima svakih desetak godina i to je nešto s čime moraju računati. Ključno je povjerenje u vladu i uvjerenost kako radi sve što je u ovoj situaciji moguće. Ciljana devalvacija funte pojačala je potrošnju i smanjila rate kredita, ali i omogućila opstanak firmama koje su se restrukturirale i pokušavaju isplivati u novom odnosu snaga. Slabija funta osigurala im je i povećanje turističkog priljeva.

Većina analitičara slaže se da treba funtu dovesti još niže, gotovo do dna, kako bi nakon toga od udarca o dno dobili 'input' za novi početak. Zato, nema teorije da ovdje seljaci izađu s traktorima na ulice, ne zato što su zadovoljni, već zato što znaju da nemoguće ne mogu dobiti jer država nema novaca. Nasuprot tome, ono što je obećano, to se i izvrši. U pokrajini Kent gdje se trenutno nalazim, ogromni je 'outlet shopping centar' koji ima fantastičan promet. Nedavno je kod nas objavljeno da će se veliki 'outlet' centar, napravljen u blizini Zagreba, morati zatvoriti jer ne uspijeva pokriti troškove. Što je smisao 'outlet shoppova'? Prodaja ostatka robe od prošle sezone po cijenama koje pokrivaju trošak proizvoda. To ovdje konkretno znači da tenisice svih brandova, koje su lani koštale između pedeset i sto dvadeset funti, sada koštaju dvadeset funti, dakle oko sto i osamdeset kuna. To znači da markirana jakna, koja je koštala tisuću funti, sada stoji sto funti. U takvim uvjetima i s takvim cijenama, ovakvi centri, ne samo da opstaju, nego i fantastično zarađuju zapošljavajući nove ljude. Rade, naravno, nedjeljom jer žele omogućiti svima onima koji preko tjedna rade da potroše kod njih ono što su planirali potrošiti. Ovdje je potrošnja u službi bržeg oporavka od krize.

Ne pokušavam, naravno, to usporediti s našom situacijom jer su naši krediti vezani uz euro ili švicarce i rastu, a još bi više narasli devalvacijom kune. No, nema sumnje da bismo puno mogli naučiti od Engleza. Prije svega - političari. Na primjer, govoriti istinu. Obećavati moguće i izvršiti obećano. Jer, recentno obećanje seljacima na traktorima dovelo je do hitnog skupljanja novca i uzimanja jednima da bi se dalo drugima uz nova zaduživanja. Dugoročno to dovodi samo do bankrota. Nisu Hrvati ni gluplji ni nesposobni, ali ih politika održava u nekom iluzornom svijetu zamagljivanja činjenica i nesuočavanja s istinom. Ma kakva ona bila i na što se odnosila. Zato Polančec uporno ostaje pri starom načinu zaobilaženja realnosti ne bi li opravdao loše odluke i loša zakonska rješenja. Pa nam govori ono što bi i sam volio čuti. - Nisu gubici u trgovini zbog neradne nedjelje, već zbog recesije - uvjerava nas rumeni potpredsjednik Vlade kao da svi nismo nedjeljom viđali stotine i stotine turista pred zatvorenim vratima kako odlaze skupa s kunama koje su namjeravali potrošiti. Upitate li trgovce na Stradunu, gotovo u lipu će izračunati koliko su manje utržili zbog neradne nedjelje u sezoni zbog onih koji nemaju pojma kad počinje sezona u turističkim destinacijama. Ima li ovdje političara koji ima snage i hrabrosti obećati samo krv, znoj i suze, ali s jasnim i mjerljivim ciljem pred svima nama? Ne znam. A vi? Eto vas.