Jedan bivši diplomat jedne bivše države nakon završetka mandata odlučio je "sabrati" svoja sjećanja i razmišljanja o vremenu i ljudima koje je tijekom tih godina susretao u knjigu "Moskovske godine". I koliko me sjećanje služi, bilo je to zanimljivo štivo, koje je iznovice potvrdilo kako smrtnicima nije dano da budu proroci. Naime, ta knjiga sjećanja još jednom iznovice nam demonstrira kako je "princip nade", zapravo, obična ljudska zabluda. I tom starom, iskusnom diplomatu se učinilo da u ondašnjem Sovjetskom Savezu započinju puhati neki novi, topliji vjetrovi. No, ubrzo se pokazalo da su ti navodno "topliji" vjetrovi bili samo uvod u još oštrije sibirske zime. Kratko razdoblje poslije Staljina tek je bilo priprema za nekog novog Staljina, kojem će umjesto brkova domninirati obrve. Ali ne treba zamjeriti piscu što se poneki put malo previše zanese i što želi povjerovati da neka "bolja vremena" samo što nisu stigla. Ovaj uvod pišem iz jednostavnog razloga, jer i sam osjećam da neću moći odoljeti izazovu "funkcije" i da ću vjerojatno i ja napisati neke "Kosovske godine", koje sigurno neće biti pisane u maniri onoga našeg diplomata koji nije izdržao da svoja "japanska iskustva" pretoči u oporo štivo koje o našoj birokraciji/politici ne misli ništa dobro. A ironizirati one koji su vam omogućili da uopće možete "služiti" japanskog ili nekog drugog cara i nije baš pokazatelj vaše građanske pristojnosti.

Genijalni Strossmayer
Ma koliko svjesno bježite od određenih stereotipova/mitova, u konačnici ste, ipak, njihov talac. Upravo tako nekako mogao bih opisati svoje prve doživljaje Kosova: sve je to već negdje viđeno, nešto smo o tome i čitali, ali sve to knjiško znanje nije dovoljno da "iz prve" pravilno valorizirate prostor u kojem ćete sljedećih godina djelovati. I čini mi se da će jedan od temeljnih zadataka moje misije biti kako drugima (čitaj: političarima, kulturnjacima, intelektualcima, poslovnim ljudima) na pravilan način valorizirati ovaj prostor, te ih pokušati uvjeriti da se u njega isplati ulagati. I tek ovdje, iako cijelim svojim bićem pripadam svijetu literature, povijesti kultura, shvatio sam svu genijalnost politike jednog drugog Osječanina, J.J. Strossmayera, kojem je već prije 150 godina bilo i više nego jasno da je upravo jugoistok Europe životni prostor hrvatske politike i kulture. No, druga je stvar što mi nismo znali (ili možda smjeli) Strossmayera (pro)čitati, što je naša recepcija njegovog djela bila opterećena nepotrebnom ideološkom prtljagom, koja je uvelike smućivala naš uvid i koja je naše interpretacije (za)vodila u posvema krivom smjeru. Da je, kojim sretnim slučajem, bilo drugačije danas bi Hrvatska neprijeporno bila politički i ini lider regije, a ovako za tako što morat će se surovo pomučiti i izboriti u nimalo lakoj i fer konkurenciji, kojoj nisu strana ni podmetanja/opstrukcije najgore vrste.

Između Istoka i Zapada
A ja ću se u maniri pristojnog Srednjoeuropejca i dalje zalagati za multiperspektivnost, decentriranost i nomadizam, te kao jedinu čvrstu koordinatu postojanja u liminalnom svijetu između Istoka i Zapada, neću prepoznavati pripadanje teritoriju ili epohi, nego teritorijama i epohama koje se simultano raspleću pred mojim srednjoeuropskim očima. A upravo tako nešto se danas odigrava na Kosovu: tradicija vs. moderniteta, međunarodna zajednica vs. lokalne politike, mladost vs. starost...
Želim vjerovati da se ne varam ali upravo u toj kosovskoj mladosti vidim zalog nove (čitaj: sretnije) budućnosti Kosova - ti ljudi to jednostavno i zaslužuju!