Još se tinta nije ni osušila na Dejtonskom sporazumu (DS) potpisanom 1995., a već su krenuli prigovori sa svih strana kako je jedini dio sporazuma koji će uspjeti zaustavljanje rata dok su sve druge odredbe vezane uz funkcioniranje buduće države nedorečene.

Vrlo je brzo postalo jasno da Dayton treba hitnu reviziju, i već u rujnu 1996. glavni arhitekt ovog sporazuma Richard Holbrooke poziva na hitno organiziranje konferencije Daytona 2, kako bi se konačno izradio okvir za razvoj BiH u normalnu europsku državu. No, do toga nije došlo.

Ovaj tjedan (21. 11.) navršava se 15 godina egzistencijalne krize kroz koju prolazi BiH zbog neuspješnoga Dejtonskog sporazuma za kojeg je danas definitivno jasno da je famozni Aneks IV BiH doveo na ivicu raspada.

Hoće li se taj raspad doista i dogoditi kao što je to nedavno izjavio W. Montgomery i izazvao buru na domaćoj i međunarodnoj političkoj sceni? Mislim da ne. A za to ima nekoliko čvrstih argumenata.

Istina je da je BiH takva kakva je danas neodrživa i da ju treba redizajnirati, ali ne i demontirati jednostavno zato jer demontiranje BiH ne bi nikomu odgovaralo: niti bi bosanski muslimani - Bošnjaci – mogli osnovati unitarnu državu, jer postoje tri naroda, RS također ne bi profitirao jer bi Dodik izgubio moć, a i teško da bi ga današnja Srbija podržala, a Hrvati kao najmalobrojniji teško bi mogli samostalno opstati.

Decentralizacija BiH nužna je kako bi ona postala funkcionalna država; može se provesti na više načina, a hoće li to biti tri ili više federalnih jedinica (entiteti) s distriktom Sarajevo kao posebnom federalnom jedinicom ili podjela na određeni broj kantona, to treba ipak prepustiti narodima BiH.

Danas je međunarodnoj zajednici jedini cilj jačanje državnih institucija BiH na putu k EU dok su joj nacionalno pitanje i eventualne promjene „na terenu“ u drugom planu. Ne postoji, kao za vrijeme kreiranja Daytona, bojazan za regionalnu stabilnost. Regija je relativno stabilna bez mogućnosti za izbijanje vojnih sukoba jer za to niti jedan od triju naroda naprosto nema resursa.

Jedan je od najvećih problema u BiH položaj Hrvata; iako na papiru imaju sva prava konstitutivnog naroda, danas su oni na granici da postanu manjina. Posebice je nepovoljan položaj Hrvata u Federaciji, gdje je donošenje odluka blokirano kompliciranim mehanizmom odlučivanja, a Hrvati su u pravilu uvijek preglasani od strane većinskoga bošnjačkog naroda.

Zbog toga se i javlja inicijativa za formiranjem trećeg entiteta. Današnji službeni stav američke i europske administracije jest taj da nema formiranja tri nove države u BiH te da ona može u euroatlantske integracije ući kao jedna država - ili nikako. Negativni stav međunarodne zajednice prema ovoj ideji dijelom i ne čudi jer u prijedlozima za federalno uređenje uz formiranje trećeg entiteta (kao što to ima RS) nije jasno podvučeno da federalne jedinice ne bi imale pravo na samoopredjeljenje, dakle da BiH ostaje u postojećim granicama i nema raspada BiH. Sasvim sigurno ovakvom stavu međunarodne zajednice doprinijelo je i veliko protivljenje Bošnjaka formiranju trećeg entiteta. I napokon, eventualna provedba ovakva koncepta niti je jednostavna niti ju je moguće izvesti u nekom kraćem vremenu. Bez obzira na sve probleme vezane uz pitanje Hrvata u BiH, međunarodna zajednica ne smije zanemariti nezadovoljstvo njihovim položajem jer bi to moglo imati dalekosežne posljedice za razvoj i opstanak BiH kao države. Zbog toga smatram da ovakav stav ne može biti - i nije - konačan. Bosna i Hercegovina uvijek je bila zajednica triju ravnopravnih naroda čiji se odnos mijenjao na ovaj ili onaj način, ali uvijek su to bila tri ravnopravna naroda. A danas vidimo da to više nije tako.

Bosna i Hercegovina je na povijesnoj prekretnici: hoće li ostati dejtonski zarobljenik (odnosno, njegova Aneksa IV) koji sve više zaostaje za susjedima, Europom i cijelim svijetom ili će krenuti putem reformi i pripremiti državu za ulazak u EU, ovisi ipak najviše o njoj samoj. Nedavni izbori u BiH iznjedrili su političku postavu čija je zadaća provesti reformu Ustava i izgraditi BiH kao decentraliziranu državu. Čini se da poneki od njih još uvijek ne razumiju – ili se prave da ne razumiju – kako „redizajn“ Bosne u teritorijalnom smislu čak i nije prioritet, nego je prioritet usuglasiti se oko suštine stvari, a tek onda forme (a ne obrnuto).

Ne uspiju li u provedbi reformi i ne postignu li konsenzus o tome kako do jednakopravnosti, međunarodna zajednica (SAD i EU) bi mogla uvesti protektorat i nametnuti kantonizaciju ne samo Federacije nego i RS-a, a onda sve nacionalističke koncepcije, koje bi išle nauštrb bilo kojeg od jednog od triju konstitutivna naroda u BiH, padaju u vodu.

Još jedan važan razlog zbog kojeg mislim da je W. Montgomery u krivu: naime, iako umorna od BiH, teško da će međunarodna zajednica napustiti „BiH projekt“ jer svojim odustajanjem od BiH pokazala bi svijetu da je, usprkos polugama moći i EU-a i NATO-a i ogromnim utrošenim sredstvima (preko 17 milijardi USD od okončanja rata do danas) perspektiva eventualne međunarodne pomoći u izgradnji bilo koje države u svijetu – nikakva. A takvo što oni si ne mogu dopustiti.

Dalek je još put da se BiH dovede u stanje koje proizvodi "ustavni patriotizam", kako ga definira njemački filozof Juergen Habermas, a to je: odanost sviju građana jednom sistemu i institucijama tog sistema, bez obzira na razinu decentralizacije, federalno ustrojstvo i kulturne i religijske razlike.